| Popis: |
Bipolarni afektivni poremećaj jedan je od najčešćih (težih) psihijatrijskih poremećaja od kojeg mogu oboljeti svi, i muškarci i žene, mladi i stariji, bogati i siromašni. U svakodnevnoj kliničkoj praksi danas se sve više apostrofira potreba individualnog pristupa bolesniku i u tom je smislu moderna psihijatrija orijentirana na osobu. Ta osoba (bolesnik), osim dijagnoze, odnosno dijagnostičke kategorije, ima i neke druge osobine, karakteristike ili specifičnosti vezane bilo za samu osobu bilo za okolinu, društvo, kulturu i slično. Kod postavljanja dijagnoze prema DSM IV nudi nam se tzv. višeosni sustav koji uključuje procjenu na nekoliko osi (2), od kojih se svaka odnosi na različito područje informacija koje mogu pomoći kliničaru u planiranju tretmana i predviđanja ishoda liječenja. Prikazujemo tri bolesnice kojima je, osim zajedničke dijagnostičke kategorije bipolarnog afektivnog poremećaja na I. osi, zajednička i IV. os u smislu da su vrlo imućne, da su razvedene ili pred razvodnom, da postoji visoka tolerancija okoline na njihovu «poremećenost», veliki interes «javnosti» (stručne i laičke) za njihove dijagnoze i liječničke intervencije, da je u kliničkoj slici izražena manipulativnost te da su u sva tri slučaja angažirani i odvjetnici. Iz navedena tri slučaja iz kliničke prakse, a u ozračju višeosne klasifikacije, postavlja se logično pitanje ; kakav je utjecaj socijalnog (materijalnog) statusa na poziciju bolesnika, psihijatra i društva u cijelosti, a prvenstveno kako socijalni status, bogatstvo i moć utječu na poziciju psihičkog bolesnika. Pod pritiskom javnosti i senzacionalizma ponekad popuštaju strogi uzusi struke s posljedičnim inadekvatnim tretmanima čije posljedice naposljetku ipak najviše osjećaju bolesnici, jednako bogati i utjecajni, kao i oni koji to nisu. |
