| Popis: |
Autor analizira društvenu skupinu koja je na osmanskoj krajini u Bukovici, Podgorju i Lici u XVI. stoljeću bila poznata kao „Vlasi Istrije“, odnosno na mletačkom području zadarskog kontada kao „Morlachi Istriani“. Riječ je o povratničkoj vlaškoj skupini iz habsburškog dijela Istre raznolikog etnokonfesionalnog porijekla, čiju demografsku osnovu vjerojatno najvećim dijelom čine bivši kraljevski i vlastelinski Vlasi u Hrvatskoj, a koji su se pred osmanskim prodorima u periodu od 1510. do 1525. u više navrata, što planski što spontano, iseljavali na područje Krasa i Učke u sjeveroistočnoj Istri (Ćićarija). Nakon osvajanja Obrovca i Udbine u proljeće 1527., u sklopu ustrojavanja osmanskog „serhata“ i osmanske kolonizacijske politike „pridobivanja“ stanovništva (istimalet), dio tih izbjeglih Vlaha, na poziv osmanskih krajiških zapovjednika, povratio se iz Istre u stari zavičaj i uključio u osmanski krajiški sustav, zadobivši pritom kao prebjezi iz neprijateljske zemlje poseban položaj unutar vlaške društvene organizacije. U osmanskim izvorima (defterima) mogu se pratiti od 1528. do 1584. i ogledan su primjer kako su se pojedine krajiške zajednice u prostoru imperijalnog višegraničja oblikovale, razvijale i osipale pod utjecajem kriza i konfliktnih strategija. Na njihovu primjeru mogu se pratiti fenomeni koji su proizlazili iz dinamičnih i složenih odnosa na granici kao što su: povratne migracije, nestabilna podaništva i višestruke lojalnosti kao i fenomeni prekogranične komunikacije i uzajamnosti. Riječ je o modusima koje je nametao nesiguran život na nemirnoj granici, a podrazumijevao je prilagodljive i kompromisne oblike djelovanja. Premda se po svojem položaju, pravima i obvezama, nisu ni po čemu razlikovali od ostalih osmanskih vlaških podanika, osmanska ih je fiskalna administracija, isticanjem njihove posebne nahijske organizacije, razlikovala od drugih novodoseljenih vlaških skupina. Međutim veoma brzo, posebno u periodu 1530.-1540., pokazalo se da „Vlasi Istrije“ predstavljaju izuzetno nepouzdanu skupinu koja će se nastaviti „kružno“ seliti u prostoru imperijalnog višegraničja, prelazeći u nova i vraćajući se u stara podaništva: habsburška, osmanska i mletačka, i to od zadarskog „kontada“, Bukovice i Podgorja (Morlakije), preko Like, Žumberka i Bele krajine, do Istre i Krasa. Uslijed nemira, pobuna i novih preseljenja dolazi do kontinuiranog opadanja i osipanja njihova broja na osmanskom području, što jasno evidentiraju i osmanski porezni popisi: 1528./30. (603 domaćinstva), 1540. (440), 1550. (svega 78). Nakon Ciparskog rata (1570.-1573.) i rekolonizacije osmanske krajine u „zakrčkom“ dijelu Kliškog sandžaka, koji od 1580. ulazi u sastav novoosnovanog Krčkog (Ličkog) sandžaka, Vlasi Istrije praktički nestaju kao prepoznatljiva zajednica. Raspršeni na sve tri strane imperijalnih granica pomiješat će se i stopiti s drugim krajiškim skupinama. |
