| Popis: |
Godina 1960-tih, na vrhuncu modernizacije i urbanizacije tadašnje Jugoslavije, istočna jadranska obala prolazi temeljitu preobrazbu bitno pokretanu ekonomijom i socijalnim dinamikama masovnog turizma. Lokalna arhitektonska kultura na svojem je vrhuncu, a neočekivano – inače upravo komodificirana i visoko normirana – tipologija hotela postaje jedan od glavnih poligona arhitektonskih istraživanja. U svega desetak godina odvija se brza evolucija koncepata i estetika, od visokog modernizma do brutalizma, od regionalizma do strukturalizma. Svim tim istraživanjima zajedničko je nastojanje da se kod „projektiranja za najveće brojeveˮ uspostavi balans između naizgled proturječnih zahtjeva: između lokalnog i internacionalnog, između individualnog i kolektivnog, između prirode i artificijelnog pejzaža, između „popularneˮ i „visokeˮ kulture, između instrumentalnih ekonomskih ciljeva i humanističkih vrijednosti. Važni partneri arhitektima su urbanisti, pa dolazi do koordinacije planskih aktivnosti u velikom mjerilu i pojedinačnih objekata. Odličan primjer koordinacije upravo je rad Ede Mihevca na Slovenskom primorju, gdje se u jednoj osobi nalazi i planer i arhitekt. Radeći u osjetljivim ambijentima obilježenima bogatom urbanom tradicijom, niz arhitekata koristi upravo turističku arhitekturu za izgradnju novoga urbano-kulturnog sloja u kojem pokušavaju definirati odrednice „našeˮ arhitekture koja je moderna, ali odgovara na lokalne datosti i nastoji kultivirati vlastitu autentičnost. Turizam tako pokreće izgradnju „sunčane straneˮ Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a hoteli i prateća infrastruktura postaju optimistični ambijenti u kojima su pouke mediteranske kulture kritički prenesene u specifične oblike privremenog habitata. Jednako je značajno što su lokalne zajednice javne prostore hotela, šetnice, plaže, sportske terene i dodatne programe, poput Auditorija i ljetne pozornice u Portorožu, brzo posvojile za vlastite prakse svakodnevice. U malim mjestima na udaljenim točkama Mediterana tako nastaje nova kultura prostora, a lokalne zajednice i turisti su upravo u hotelima izloženi naprednoj i modernoj arhitekturi, dizajnu i umjetničkim intervencijama, što je dovelo po poništavanja odnosa kulturnog „centra“ i „periferije“. Današnji status tih građevina je različit, pa je tako Hotel Maestral, možda i najljepši hotel na Jadranu, još uvijek u izvornom stanju i preventivno zaštićen kao kulturno dobro, neki od hotela su bolje ili lošije redizajnirani i uspješno rade i danas. Hotelski kompleks Haludovo je pak veličanstvena ruševina koja privlači međunarodnu pažnju, a Hotel Plat je nažalost srušen 2017. godine. Ova izložba nastoji ukazati na vrijednosti naše nedavne prošlosti, s nadom da će barem paradigmatski projekti ili njihovi pojedini fragmenti ostati sačuvani za buduće generacije. |
