| Popis: |
Autor u radu prikazuje pravno uređenje štrajka i drugih načina rješavanja kolektivnih sporova u Republici Hrvatskoj, postojeće stanje toga pravnog uređenja i prijedloge kojima bi se to uređenje moglo unaprijediti odnosno s njim povezana otvorena pitanje bolje urediti. Štrajk, povijesno, predstavlja institut presudan u razvitku radnog prava, osmišljen i proveden kao sredstvo umanjivanja posljedica stvarne nadređenosti poslodavaca radnicima u radnom odnosu. Istovremeno, štrajk, kao način rješavanja radnih sporova, u praktičnom pogledu, predstavlja jedinstven, borbeni, način rješavanja sporova koji su nastali oko usuglašavanja interesa – kolektivnih interesnih radnih sporova. Moguće posljedice provođenja štrajka, a koji silinom može uvelike narušiti okvir postojanja radnih odnosa kod poslodavaca, pritom zahtijevaju razvitak faza koje štrajku prethode, a čime štrajk dobiva značaj ultima ratio sredstva u rješavanju kolektivnih radnih sporova. Postojeće zakonsko uređenje štrajka i drugih načina rješavanja kolektivnih radnih sporova datira iz 2014. godine, kada je donesen aktualni Zakon o radu, a koje uređenje bitnije ne odudara od uređenja i praksa razvijenih u posljednjih dvadesetpet godina. Također, relevantno je podzakonsko uređenje Pravilnikom o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima, a koji je donesen krajem 2015. godine. |
