| Popis: |
Hrvatska starokatolička crkva nastala je krajem 1923. godine kao uglavnom neuspjeli pokušaj reformnog pokreta dijela nižeg katoličkog klera koji je u razdoblju od 1919. do kraja 1923. težio za reformom i demokratizacijom Katoličke Crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i na poticaj beogradskih vlada, u početku Pribićevićevih samostalnih demokrata, a kasnije velikosrpske Radikalne stranke, koje su joj davale direktnu i indirektnu podršku u institucionaliziranju i širenju, pokazujući time svoj antagonizam prema katolicizmu. Donošenje Vidovdanskog ustava 28. lipnja 1921. godine, pri čemu su vodeću ulogu imali Pribićević i njegova Samostalna demokratska stranka, dovelo je do toga da se hrvatska liberalna javnost svrstala uz oporbeni blok predvođen Stjepanom Radićem. Zbog veza reformnog pokreta sa zemaljskom vladom u Hrvatskoj i centralnom vladom u Beogradu, gdje su na vodećim mjestima bili Pribićevićevi samostalni demokrati, kao i zbog otvorene naklonosti Pribićevića i njegovih stranačkih kolega, liberalni je tisak počeo promatrati reformni pokret kao svojevrstan eksponent protuhrvatske politike. Za Radićev odnos prema reformnom pokretu i starokatolicizmu može se ukratko reći kako je on bio oportunistički i politički motiviran s ciljem slabljenja utjecaja Katoličke Crkve ne selo i seljaštvo, osobito Hrvatske pučke stranke, kao temeljnu glasačku bazu njegove stranke. Iako je dio članova HSS-a djelovao u korist propagiranja starokatolicizma iz čisto interesnih razloga, Radić nikada javno nije podržao HSC i njezino djelovanje |
