| Popis: |
U radu se detaljno prikazuje povijest i struktura P&I klubova, rizika u pokriću klubova, temeljnih načela P&I osiguranja s posebnim naglaskom na pravilo 'pay to be paid' kao temeljem odštetnih (indemnity) osiguranja koje pružaju P&I klubovi nasuprot 'liability' osiguranju u korist trećih, te se ukazuje na nespojivost ovog pravila s izravnom tužbom prema osiguratelju. Prikazuje se i sustav i značenje reosiguranja putem 'International Group of P&I Clubs'. Analizira se i raščlanjuje problem koji je nastao u odnosu na nove međunarodne pomorske konvencije koje zahtijevaju od brodovlasnika obvezno osiguranje s mogućnošću izravne tužbe prema osiguratelju koji pruža pokriće od odgovornosti prema trećima, a koje je tradicionalno bilo pokriveno na dobrovoljnoj osnovi putem P&I klubova. Analiziraju se i glavne značajke međunarodnih pomorskih konvencija na snazi koje propisuju obvezno osiguranje uz pravo na izravnu tužbu prema osiguratelju i to: Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu prouzročenu onečišćenjem uljem iz 1969. i 1992. (CLC) i Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu od onečišćenja pogonskim gorivom iz 2001. godine (Bunker konvencija), ali i konvencije koje imaju slične odredbe, a još nisu na snazi, a to su: Međunarodna Konvencija o odgovornosti i naknadi štete u svezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. i 2010. godine (HNS), Atenska Konvencija iz 2002. godine i Međunarodna konvencija o uklanjanju podrtine iz 2007. godine, te de lege ferenda, Pomorska konvencija o radu iz 2006. godine u koju se također namjeravaju uključiti slične odredbe o obveznom osiguranju. U svezi s izravnom tužbom prema osiguratelju, upozorava se na probleme koji time nastaju i na moguća rješenja tih problema na dobrobit i žrtava i pomorske industrije. |
