| Popis: |
Korčulanski statut donesen je 1214.g. a dorađen je 1265.g i najstariji je pisani statut ne samo na prostorima današnej RH nego i mnogo šire. Smatra se najstarijim pisanim pravnim dokumentom na slavenskim prostorima nakon ruske Pravde iz 12. stoljeća. U Korčulanskom statutu 53 glave posvećene su životinjama, pastirima, proizvodima životinjskoga podrijetla, ubrajajući ovdje i sve ono što je u svezi sa životinjama, primjerice naknade šteta na životinjama i sa životinjama i dr. Neke su glave napisane u različita vremena i sastavni su dijelovi pojedinih knjiga Korčulanskoga statuta, ali kako je on jedna cjelina, mi smo glave u ovom radu navodili u skladu pisanom tematikom. Prema Korčulanskom statutu meso i riba mogli su se prodavati samo u mesnicama, odnosno ribarnicama koje su ispunjavale propisane uvjete i koje su plaćale porez. Namirnice su bile dostupne svakomu pod istim uvjetima. Cijena mesa bila je propisana ovisno o životinjskoj vrsti od koje potječe i dobi životinje. Prodaja sira strancima bila je ograničena. Korčulanski statut sadrži pravila o sklapanju i razvrgnuću ugovora o suradnji između pastira i gospodara. Tako je rok za poravnanje svih računa između njih bio godina dana, odnosno najkasnije do Velike Gospe. Propisani su i načini držanja životinja, mjesta dopuštenoga pašarenja za pojedine životinjske vrste na otoku Korčuli uz određene kazne za prekršitelje. U Korčulanskom statutu propisane su i naknade za štetu koju su učinile životinje. Ako je nečiji konj pasao žito na tuđem polju ili je netko jahao konja po tuđem polju, morao je platiti kaznu. Ako je netko ozlijedio nečijega konja onesposobivši ga za rad, bio je osuđen na smrt vješanjem. Ako je pas nanio ozljede životinjama, vlasniku je savjetovano da ga ubije. Onomu tko upropasti tuđega vola, to jest hotimice ga ubije ili ga ranjavanjem onesposobi, odsijecala se desna ruka. Ako je, pak, riječ bila o dvama volovima, odsijecala mu se desna ruka i noga. Ako je riječ bila o trima volovima ili o više njih, takav je zločinac bio osuđen na smrt vješanjem. Za kravu i magarca vrijedile su iste odredbe kao i za vola. Ako se zločinac nije mogao pronaći, selo u kojem se zločin dogodio plaćalo je odštetu vlasniku stvari, tj. životinje. |
