| Popis: |
U članku dajemo prijedlog jedne specifične ikonologije (post)humanosti, a prema motivu stablo. Ovu tipološku odrednicu propitujemo kroz različite medije i epohe, a njezina kontekstualizacija se odnosi na specifičnosti vremena i prostora slike, odnosno, na inter/ne/disciplinarno povezivanje kulturalnih paradigmi od razdoblja romantizma do filma Blade Runner 2049. Postavljamo hipotezu prema kojoj je svim ovim paradigmama zajedničko načelo imaginacije, otuđenosti i naglašene vizualnosti. Referirajući se na tekstove teoretičara posthumanog stanja, Žarka Paića, Rosi Braidotti i Donne Harraway, nastojat ćemo dokazati da je prostor imaginacije, prema filozofu Ludgeru Schwarteu, onaj ključni prostor unutar kojega postoji mogućnost za (post)humano stanje. Članak započinje analizom filma Blade Runner 2049 ; supostavljamo mu romantičarsko slikarstvo Caspara Davida Friedricha, potom crtež Adolfa Waldingera, hrvatskog umjetnika s prijelaza romantizma u realizam ; slijede ekspresionistički radovi dvojice "filmskih slikara" koji su zaslužni za scenografiju filma Das Kabinett des Dr. Caligari, Waltera Reimanna i Hermanna Warma, odnosno idejno rješenje Tomislava Krizmana za prvi katalog Proljetnog salona (1916.) ; nastavljamo s elementom stabla u dramskom tekstu Samuela Becketta U očekivanju Godota. U svim radovima analiziramo aspekte prostora i autentično ljudskoga te pojmovni par imaginacija/intuicija. Također, analiziramo specifičnost i mijene kulturnih paradigmi, odnosno aspekte koji bi sve radove povezao, a počinje s romantizmom i tiče se kontinuiteta moderniteta i za njega karakterističnih aporija. Time predlažemo nacrt svojevrsne dinamične ikonologije koja stvara nove predodžbe o (post)humanosti u slici. |
