| Popis: |
Gulag je u rusku književnost ušao s već vrlo poznatim imenima poput A. Solženjicina i V. Šalamova, no ništa manje zanimanje za ovu temu nije pokazala ni ženska autobiografska produkcija. Trend imperativa svjedočanstva koji je u Rusiji započeo čim su se sa perestrojkom pojavili uvjeti za to i koji traje sve do danas je glumica i teatrologinja Tamara Petkevič podržala s dva autobiografska naslova. Prvi od njih Žizn' - sapožok neparnyj (1993.) se bavi životom prije gulaga i samim izdržavanjem kazne, a drugi Na fone zvezd i straha (2008.) životom poslije. Iako ne zaobilazi konvencije memoaristike koja se bavi gulagom i prvim se naslovom upisuje u tradiciju kolektivnog svjedočanstva, Petkevič je izuzetna jer u njemu ne zaobilazi ni vlastitu individualnost, što u konačnici vodi do pojave drugog naslova. U ovom radu ćemo pozornost usmjeriti upravo na analizu autobiografskih tehnika samoprikazivanja koje autorica koristi uz kontekstualizaciju naslova u književnosti gulaga. |
