| Popis: |
Istina je katoličke vjere da čovjek „ može svjetlom razuma po stvorenjima sigurno spoznati Boga, početak i svrhu svih stvari“ (I. vat. konc., De fide cath.). Ipak, mnogi ljudi spoznavajući svijet prirode nisu došli i ne dolaze do spoznaje Stvoritelja. Mnogi su čak uvjereni da se napretkom znanosti priroda i čovjek sve bolje objašnjavaju bez Boga. Čini se da tvrdnja iz Dogmatske konstitucije Dei Filius Prvog vatikanskog sabora podrazumijeva induktivno zaključivanje, a ono nema neposredne očitosti deduktivnog zaključivanja, u smislu kriterija istine. Priroda, kao djelo i proces, upućivala bi na zaključak o Stvoritelju posredno, nikako ne očitošću kakva je u deduktivnoj spoznaji. Ljudskome umu priroda je shvatljiva poput neke „ knjige“ pa čovjek tek po analogiji dolazi na misao o postojanju autora pojedinih dijelova prirode i prirode kao cjeline. Članak pokazuje kako se metafora knjiga prirode rabila u visokom srednjem vijeku i početkom modernog doba. Budući da je posrijedi induktivno zaključivanje o Stvoritelju vrlo složenog i uređenog svijeta, pita se je li „ govor“ prirode ljudskom razumu jasniji danas, kad imamo mnoštvo znanstvenih podataka i jesu li današnje mogućnosti dokazivanja Božje opstojnosti iz „ vidljivog“ svijeta stvorenja veće, ili ih je napredak znanosti, kako tvrde tzv. znanstveni naturalisti, zapravo, smanjio. U pokušaju odgovora na to pitanje u članku se pozornost usmjerava na analizu fenomena matematike kao proizvoda ljudskog uma i kao „ jezika kojim je knjiga svijeta napisana“ . Matematika u prirodi vodila bi do Božjeg uma. Autor ističe nedoumice oko same matematike, kako ni ona ne može funkcionirati bez nekih apriorno pridodanih aksioma, ali pokazuje kako se u odvijanju fizikalnih procesa o kojima nam govori kvantna fizika (teorija determinističkog kaosa) ipak strogo poštuje princip kauzalnosti, a nelinearno odvijanje procesa koji se najbolje prikazuju pomoću diferencijalnih jednadžbi vodi zaključku da se svijet stvara na način igre. Općeniti je zaključak članka: nije očito da je Bog na djelu kao autor knjige prirode, ali se isto tako ne može, polazeći od ma koliko velike znanstvene spoznaje, dokazati da je za njezin nastanak dovoljan čisti mehanizam. Matematika determinističkog kaosa ostavlja prostor za Božje pojetićko djelovanje (V. Bajsić). Ne raspolažu deduktivnom evidencijom o Bogu ni tradicionalna teodiceja i prirodna teologija, ali ni ontološki naturalisti koji misle da sama količina spoznatih činjenica o prirodi i mehanizam promjene mogu iz svijeta prirode „ izbaciti“ Stvoritelja. U svemu zbivanju ima jedan pomol ili dodatak vrijednosti (novine) o kojemu govori teorija emergentizma, posebno kad je riječ o organskoj evoluciji i pojavi čovjeka. Sveukupni je zaključak da apsolutno transcendentni Bog kao posljednji uzrok bića, ipak, i najvećoj ljudskoj učenosti ostaje trajno i bivstveno neočit. Da kršćani ne trebaju odustati od ontolološkog dokazivanja Njegove prisutnosti na temelju principa kauzalnosti, ali taj princip filozofijski valja uklopiti u novu sliku kvantne fizike, matematike kaosa i teorije evolucije. Praktično, pak, pozvani su svjedočiti o njemu na egzistencijalnoj i psihološkoj razini, tj. Otkrivati Stvoritelja životno djelotovornom vjerom. To znači da u vremenu „ poslije Krista“ , i u ontologijski pokristovljenom svijetu nakon Uskrsnuća, zatvorenost najmanjima od ljudi, zatvorenost koja dolazi od bilo kojeg čovjeka, praktično pojačava neočitost Božje prisutnosti u stvorenom svijetu. U tome se vidi srž praktičnog ateizma kršćana i dio njihove krivnje za pojavu modernog ateizma (GS: 19). |
