| Popis: |
Župna crkva sv. Josipa u Slatini sagrađena je 1913. godine u vrijeme kada je trgovište Slatina pripadalo katoličkoj župi u susjednom selu Sladojevci i najmlađe je službeno zaštićeno kulturno dobro u ovom dijelu Hrvatske. Knjiga se temelji na istraživanju arhiva nekolicine odbora za gradnju rimokatoličke crkve u Slatini koji su se u više navrata osnivali, neko vrijeme djelovali, a zatim se gasili i ponovo osnivali tijekom druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Ti su odbori ostavili vrijedno dokumentarno gradivo o svom radu koje se čuva u župnom uredu u Slatini, a omogućuje temeljito povijesno istraživanje i šire uvide u pripreme, organizaciju i provođenje gradnje i opremanja crkve sv. Josipa. U središtu pažnje nisu povijesno-umjetničke i arhitektonske značajke crkve, nego mnogostruke veze i prožimanja koja su se tijekom vremena razvijale između crkve i grada. Crkvi sv. Josipa pristupa se kao kulturnoj pojavi i društvenom fenomenu kako bi se utvrdila njezina društvena uloga i kulturna važnost za sredinu u kojoj je sagrađena. Pokazalo se da je u pripremama za gradnju, prikupljanju sredstava, organizaciji gradnje i provođenju opremanja crkve sudjelovalo nekoliko naraštaja Slatinčana. Prve aktivnosti na prikupljanju novčanih sredstava dokumentirane su 1860. godine, a nakon više neuspješnih pokušaja, pripreme koje dovode do gradnje crkve započinju 1908. godine pod vodstvom odborskog tajnika Rudolfa Kolibaša, po zanimanju šumara, i najzaslužnije osobe za pokretanje gradnje slatinske crkve. Slatina je u vrijeme gradnje crkve višenacionalna i viševjerska zajednica u kojoj srpsko-pravoslavno stanovništvo ima svoju baroknu crkve već od 18. stoljeća, Židovi svoj hram od 1884., a evangelici župnu crkvu od 1897. godine. Najbrojniji katolici kojih je oko 2.200 „duša“ od približno 4.000 stanovnika jedini su bez svoje crkve što često ističu u brojnim molbama i apelima prilikom prikupljanja novčanih sredstava. Gradnja crkve sve više se shvaća kao vjerski, društveni i nacionalni zadataka, a 1909. godine lokalna inicijativa odbora za gradnju postupno prerasta u nacionalni pa i nadnacionalni projekt. Uključuje se Kraljevska hrvatsko-slavonsko- dalmatinska zemaljska vlada u Zagrebu koja osigurava izradu projekata i troškovnika, a kasnije i dodjeljuje bespovratnu financijsku pomoć, Nadbiskupija zagrebačka preuzima glavninu financijskog tereta, a njemački knez Schaumburg- Lippe kao vlasnik Vlastelinstva Virovitica, kojemu pripada i Slatina, daruje zemljište za gradnju 132 crkve uz glavni trg. Prema želji Odbora za gradnju, projektira se trobrodna crkva u neogotičkom stilu od crvene fasadne opeke s neožbukanim ziđem (Rohbau). Zbog pomanjkanja sredstava, odbor mora odustati od monumentalne crkve za 1.500 do 2.000 vjernika, kakvu je isprva zamislio, pa se gradi crkva za 700 do 800 vjernika. Temeljni kamen položen je 15. listopada 1911., gradnja brzo napreduje, uz znatne teškoće uspijeva se osigurati osnovni crkveni inventar pa je crkva posvećena 6. srpnja 1913. godine. Iako je u to vrijeme crkva sv. Josipa filijala seoskoj župi u Sladojevcima, posvetu vodi zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer uz veliku vjersku i društvenu svečanost u kojoj sudjeluju i predstavnici drugih vjeroispovijedi. Prvi svjetski rat prekida uređenje oskudno opremljene crkve, čak ju unazađuje, jer su 1917. godine rekvirirana sva tri zvona za potrebe vojne industrije, što će opremanje crkve protegnuti i kroz naredna desetljeća. 1919. godine u Slatini se osniva dugo priželjkivana župa pa crkva sv. Josipa postaje župna crkva. Tijekom Drugog svjetskog rata, crkva je oštećena 1944. godine, ali odmah i popravljena. Dokumenti pokazuju kako tijekom kriznog ratnog razdoblja raste važnost crkve sv. Josipa u sustavu vrijednosti Slatinčana pa 1944. godine crkva dobiva deseterostruko veći broj novčanih darova nego 1941. i doživljava se kao čvrst oslonac u kritičnom vremenu. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do danas, crkva sv. Josipa je središte vjerskog života i jedino kulturno dobro grada Slatine u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Za lokalnu zajednicu ona prerasta u monumentum aere perennius, kako ju je nazvao bivši župnik Julije Bürger prema Horacijevom stihu, jer predstavlja ostvarenje koje je daleko nadišlo stvarne mogućnosti malobrojne i financijski slabe sredine kakva je bila Slatina u vrijeme gradnje i opremanja crkve. Budući da predstavlja jednu od posljednjih sakralnih građevina neogotičkog stila u Hrvatskoj koja zaključuje opus neogotičke sakralne arhitekture na graditeljski i umjetnički visokoj razini, crkva sv. Josipa zaslužuje posebno mjesto u nacionalnoj povijesti umjetnosti koje tek treba potpunije ocijeniti. |
