| Popis: |
Stjecanje identiteta akademskog djelatnika te izrastanje u samostalnog istraživača i nastavnika koji će biti produktivan i aktivan u svome području predstavlja proces profesionalne socijalizacije (Austin i McDaniels, 2006 ; Gardner, 2010). Dimenzije profesionalne socijalizacije podrazumijevaju najmanje tri paralelna procesa: socijalizaciju u akademski život, organizaciju te specifičnu disciplinu u kojoj će se osoba profilirati, a ovisno o karakteristikama spomenutih procesa, akademski djelatnici stječu različite kompetencije. Socijalizaciju se pritom promatra kroz koncept kulture koji omogućuje raspravu o različitim aspektima socijalizacije (akademske i socijalne integracije) (Tierney, 1997 ; Anderson i Anderson, 2012). Profesionalna socijalizacija odvija se na tri, međusobno povezane razine: makrorazini, mezorazini i mikrorazini. Makrorazina obuhvaća znanstveničku i disciplinarnu socijalizaciju te se promatra s obzirom na širi društvenopolitički, povijesni i organizacijski (povijesni) kontekst. Mezorazina uključuje ustanove rada i obrazovanja te njihove organizacijske jedinice pri čemu se promatraju osobitosti organizacijskih kultura u koje su pojedinci smješteni. Na mikrorazini promatraju se osobni stavovi, vrijednosti, pristup profesiji, socioekonomsko porijeklo te rodna, obiteljska i druga pitanja koja utječu na osobni razvoj, kao i na viđenje kulture u kojoj se odvija profesionalna socijalizacija (Brajdić Vuković, 2013). Uzimajući u obzir složenost procesa profesionalne socijalizacije akademskih djelatnika, u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost „Kompetencijski okvir akademske profesije: između novih zahtjeva i mogućnosti“ (APROFRAME) provodi se istraživanje čije je temeljno istraživačko pitanje Na koji se način kroz profesionalnu socijalizaciju usvajaju važni implicitni i eksplicitni elementi akademske profesije? Kako bi se utvrdilo što je važno znati (odnosno koje kompetencije posjedovati) te kako se stječu ova znanja i kompetencije, u okviru kvalitativne metodologije istraživanja rabila su se dva pristupa: analiza narativa i fenomenologija. Ovi pristupi omogućuju uvid u osobna iskustva sudionika istraživanja tijekom profesionalne socijalizacije te značenja koja oni pridaju pojedinim iskustvima pri čemu se analiza narativa upotrebljavala za prikupljanje povijesnih iskustava, odnosno biografije sudionika istraživanja, a fenomenologija za uvid u iskustva i značenja koja sudionici istraživanja pridaju fenomenima. Uzorak za istraživanje odabran je tehnikom maksimalne varijacije radi dobivanja najveće moguće raznolikosti iskustava, a obuhvatio je sudionike iz svih znanstvenih područja koji imaju barem pet godina iskustva u visokom obrazovanju. U trenutačnoj fazi analize rezultata istraživanja primjećuje se raznolikost iskustava mladih akademskih djelatnika, kao i mnogobrojnost čimbenika koji utječu na dinamiku procesa profesionalne socijalizacije. U tom kontekstu ističe se važnost postojanja sustava podrške u procesu napredovanja i razvoja mladih akademskih djelatnika. |
