| Popis: |
Cilj istraživanja: Ciljevi ovog istraživanja su ispitati učestalost antieritrocitnih protutijela u transfundiranoj skupini bolesnika s mijelodisplatičnim sindromom (MDS), istražiti specifičnost antieritrocitnih protutijela i njihov udio u imuniziranoj skupini bolesnika, ispitati postoje li razlike u intenzitetu transfuzijskog liječenja u bolesnika koji su razvili protutijela u odnosu na one koji nisu imunizirani i ispitati javljaju li se autoprotijela češće u skupini aloimuniziranih bolesnika u odnosu na skupinu koja nije razvila aloprotutijela. Ustroj studije: Ovo je presječna studija s povijesnim podatcima. Ispitanici i metode: Za potrebe istraživanja pretražene su informatičke baze podataka KBC-a Zagreb i prikupljeni demografski podatci o bolesnicima, imunohematološkom ispitivanju i transfuzijskom liječenju. Rezultati: U istraživanju je sudjelovalo 112 transfundiranih bolesnika s MDS-om. Značajno više (70%) bolesnika nije razvio antieritrocitna protutijela. Tridestčetiri (30%) bolesnika je razvilo antieritrocitna protutijela: 27 (24%) alo, 13 (12%) auto od kojih je 6 razvilo i auto i alo protutijelo. Jedno aloprotutijelo razvilo je 52%, dva 19%, a tri 30% bolesnika. Od otkrivenih protutijela 62% su bila iz Rh sustava, 13% iz Kell sustava, 13% iz Kidd sustava, 4% iz Lewis sustava, a po 2% iz Lutheran i Yt sustava. Broj transfundiranih doza koncentrata eritrocita značajno je veći kod bolesnika koji su razvili protutijela naspram onih koji nisu. Zaključak: Veliki broj bolesnika tijekom liječenja MDS-a razvije antieritrocitna protutijela. Bolesnici s razvijenim auto i aloprotutijelima češće se liječe transfuzijama koncentrata eritrocita nego neimunizirani bolesnici. |
