| Popis: |
U povijesti Dubrovačke nadbiskupije iznimno je zanimjlivo, jer je to vrijeme obnove dubrovačke i gradnje stonske katedrale, dolaska poslije dugog niza stoljeća na njeno čelo domaćih ljudi. Isto tako je stoljeće ekonomskog oporavka Dubrovačke Republike i potrebe ustroja novih crkvenih župa, sukladno potrebi vremena. Nadbiskup Rajmund Gallani/Jelić, jedan u nizu Dubrovčana koji je bio misionar na Levantu (kao naslovni nadbiskup Ankare usko je surađivao s Armencem Mekhitarom, utemeljiteljem katoličkog armenskog reda), suvremeni pastoral unosi na područje svoje nadbiskupije. Isto tako nadbiskup Nikola Puljizević (1767.–1777.), ranije biskup Nikopolja u Bugarskoj, utemeljuje kapelaniju u Majkovima, a za nadbiskupa Grgura Lazzari/Lazzareva (1777.–1792.), Dubrovčanina bugarskog porijekla, osniva se župa Banići. Sufraganske biskupije - Stonska i Korčulanska brojčano rastu tijekom XVIII. stoljeća uslijed ekonomskog prosperiteta. Tijekom XVIII. stoljeća na poluotoku Pelješcu utemeljuje se 1761. župa sv. Mihovila u Vignju za biskupa Pera Budmanija, a župa Putnikovići 1749. za biskupa Hijacinta Miljkovića. Grade se nove župne kuće i župne crkve, ponajviše materijalnom potporom bogatog pučanskog sloja pomoraca i brodovlasnika, za razliku od starijeg razdoblja kada je utemeljenje župa bilo posve podređeno volji dubrovačkih državnih vlasti, bez sagledavanja potreba mjesne zajednice. Proces ustroja novih župa i kapelanija uslijed porasta broja pučanstva nasilno je prekinut 1806., rusko-crnogorskom poharom i francuskom okupacijom, a ponajviše i gubitkom političke samostalnosti, koja se odrazila i na crkvenom ustroju. Stoljeće koje je ekonomskim oporavkom poslije velike trešnje 1667. omogućilo nove promjene, do naših dana ostavilo je svoj trag na organizaciji crkvenih župa diljem sadašnje Dubrovačke biskupije. |
