| Popis: |
Neki naši suvremenici samorazumljivim drže da je „kraj književnosti“ nešto što se posve prirodno nadovezuje na ostale „krajeve“ koji opsjedaju naše doba. Kultura zaokupljena osjećajem iscrpljenosti, dovršenosti i klaustrofobičnog smanjivanja manevarskog prostora, od Nietzscheove „smrti Boga“ i njezina književnoteorijskog pandana u Barthesovoj „smrti autora“, preko Spenglerove „propasti Zapada“ i Lyotardova svršetka „velikih priča“, sve do Fukuyamina „kraja povijesti“ i Hararijeva „homo deusa“, logično vodi i do osjećaja književne potrošenosti. Taj osjećaj nedvojbeno podcrtavaju i vrhovi prošlostoljetnoga književnog eksperimentalizma, koji su izražajne mogućnosti umjetnosti riječi doveli do krajnjih granica usporedivih s onim što je Maljevič u slikarstvu postigao Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi ; dovoljno je sjetiti se Pounda i Eliota u poeziji, Becketta i Ionesca u drami, ili Joycea u prozi. Polovicu kulture progutao je ironijski, autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji supstancijalni način pa, umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post-. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da više nismo ono što smo bili. |
