| Popis: |
Izvanredni i krizni događaji sami po sebi nabijeni su emocijama. Ako se pri tome, kroz medijsko posredovanje, javnosti ponude emocionalno nabijene izjave članova obitelji, neposrednih sudionika, a sve pojačano fotografijama stradanja koje ponekad graniče s etičkim načelima, tada se kod javnosti može očekivati reakcija sklonija žrtvi, a manje javnim institucijama, odnosno reakcija više sklona iracionalnom nego racionalnom odnosno subjektivnom promišljanju okolnosti događaja. U takvim okolnostima javnost otvoreno sumnja u službene izvore informiranja. Sumnja se u sve legalno poduzete radnje usmjerene ka utvrđivanju nastanka tragičnog događaja i utvrđivanje mogućih propusta koji bi mogli biti povezani, te s mogućom odgovornošću. Kao posljedica takvog stanja, u javnom prostoru stiče se dojam kako vrlo često neargumentirano optuživanje, koje se k tome i medijski posreduje, potiče kod javnosti prerano i krivo zaključivanje, koje ponekad graniči i s interpretacijama na razini mistifikacije. Ova doktorska disertacija, temeljena na dosadašnjim praktičnim i teorijskim spoznajama, kroz studiju slučaja daje odgovor kako i na koji način mediji kao oblici, odnosno kanali masovne komunikacije, te službe za odnose s javnošću utječu na formiranje javnog mnijenja u izvanrednim i kriznim događajima. |
