| Popis: |
Razdoblje od 1961. do 1964. godine u crkveno-državnim odnosima obilježeno je promjenama koje su uslijedile nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je nadbiskup Franjo Šeper, počeo je Drugi vatikanski sabor, ali i vatikansko-jugoslavenski pregovori. Nakon smrti nadbiskupa Stepinca, komunističke vlasti svu krivicu dotadašnjih loših odnosa između Crkve i države, nastoje prebaciti na njega. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Šepera nastojalo se prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima vlade u cilju rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa. Komunističke vlasti pokreću akcije u smjeru normalizacije crkveno-državnih, ali i jugoslavensko-vatikanskih odnosa. Tim nastojanjima jugoslavenskih vlasti išlo je u prilog i održavanje Drugoga vatikanskoga sabora, na kojem nisu rješavana samo unutarcrkvena pitanja, nego i uloga Crkve u suvremenom svijetu, a time i njen odnos prema ateističkim društvima, posebice u istočnoj Europi. Na Saboru je, među inim odlučeno, da je za dobrobit Crkve i njenih vjernika u komunističkim državama, potrebno otvoriti dijalog s vladajućim režimima tih država i uspostaviti u njima koliko toliko povoljnije crkveno-državne odnose. Tako se taj pristup Crkve poklopio sa nastojanjima jugoslavenskih vlasti, da s ciljem poboljšanja svoje slike u svijetu, smanje napetosti s Katoličkom crkvom u zemlji i ponovno uspostave odnose sa Svetom Stolicom. U tom smislu su pokrenuti i pregovori sa Svetom Stolicom, koji će biti završeni sporazumom o normalizaciji odnosa u lipnju 1966. godine. Napetost u crkveno-državnim odnosima postupno se smirivala, te su sve učestaliji bili razgovori između predstavnika crkvenih i državnih vlasti, koji su poprimali i sve miroljubiviji ton. Represivne mjere državnih vlasti prema biskupima i svećenicima znatno su smanjene. Smanjio se i broj crkvenih prosvjeda zbog smetnji vjeronauka, iako je takvih slučajeva još bilo, a odnos državnih vlasti prema vjeronauku je i dalje bio jedan od glavnih razloga nezadovoljstva u crkvenim redovima. Državne vlasti su popustile i u odnosu prema vjerskom tisku, koji je bio sve brojniji, a posebno značajno bilo je pokretanje Glasa Koncila, koji će s vremenom postati najznačajniji crkveni list u zemlji. Iako se u mnogim stvarima osjećao napredak u crkveno-državnim odnosima, bilo je i problema koji su usporavali normalizaciju tih odnosa. Početkom 60-tih država je vrlo aktivno provodila politiku materijalnog slabljenja Crkve, podruštvljenjem velikog broja crkvenih zgrada i građevinskoga zemljišta. Također je nastavljen spor u svezi s djelovanjem staleških svećeničkih udruženja, oko čega nije bilo popuštanja ni s jedne strane. Sporovi su se vodili i u svezi sa zauzećem mnogih crkvenih zgrada, posebice samostana, sjemeništa i župnih stanova. Posebna je napetost vladala u svezi s djelovanjem iseljenog svećenstva, na čemu će jugoslavenske vlasti posebno ustrajati i u pregovorima sa Svetom Stolicom. Država se sve više nastojala miješati i u rad vjerskih škola, koje su taktički popuštale, jer je trebalo osigurati školovanje sve većeg broja svećenika, zbog znatnog porasta stanovništva posebice u gradovima. Međutim školovanja svećenika u inozemstvu bilo je i dalje otežano, država ih je puštala u veoma malom broju i nastojala utjecati na izbor onih svećenika i bogoslova koji odlaze u inozemstvo, tražeći zauzvrat od crkvenih vlasti popuštanje u mnogim stvarima. U svakom slučaju iako su još mnogi problemi opterećivali crkveno-državne odnose, obje su strane bile zainteresirane za smirivanje napetosti, ali vodeći računa da u tom razvoju događaja, postignu, svaka za sebe, što povoljnije rezultate, Crkva u skladu sa svojim vjerskim, a država svojim ideološkim potrebama. |
