| Popis: |
U ovom radu zanima nas privrženost članovima obitelji, odnosno emocionalna povezanost koju djeca osjećaju prema svojim roditeljima, a koju karakterizira želja za bliskošću te ugoda prilikom kontakta s njima. U radu će biti prikazan slučaj trinaestogodišnje djevojčice koja živi s ocem i starijim bratom (17, 5 godina) u lošim socio-ekonomskim uvjetima. Neposredno nakon razvoda živjela je s majkom i očuhom. U tom braku rodi se njena polusestra (3 godine). Djevojčica je prije razvoda roditelja bila odlična učenica, u školu je krenula s pet godina, izrazito uspješna u sportskim aktivnostima. Po razvodu počela je iskazivati agresivno ponašanje, rušila postavljene joj granice, bila suicidalna, rubno psihotična. Uslijedile su česte hospitalizacije po psihijatru, opservacija u domu za odgoj mladeži, traženje udomiteljske obitelji. Uključena je u intenzivni program Dnevne bolnice pri dječjoj bolnici Kantrida. U skrb su bili uključeni zdravstveni, socijalni, odgojno- obrazovni i pravosudni stručnjaci. Djevojčica je tijekom sudjelovanja u Dnevno bolničkom programu uspješno završila osnovno školsko obrazovanje i upisala srednju školu po vlastitom izboru. Boljeg je uvida u svoje stanje. Pokušava poštivati dogovoreno. Odnosi s ocem su u pozitivnoj uzlaznoj putanji. S majkom još nije uspjela razriješiti konflikt. Pokazuje veliku potrebu za objektom koji joj daje osjećaj bazične sigurnosti. Obiteljska dinamika odnosa vrlo je zahtjevna, dogovoren je nastavak započetog terapijskog procesa. |
