| Popis: |
Autorice u kontekstu razmatranja krize industrijskog društva i urbanizma moderne, raspravljaju o promjenama funkcija i strukture grada Splita (Hrvatska), s obzirom na društvene poteškoće i konflikte koji su se od početka devedesetih godina XX stoljeća, počeli javljati sve intenzivnije. Ti problemi odnose se na različite pristupe i metode planiranja i uređivanja urbanog prostora. Naime, na promjene političkog, društvenog i ekonomskog sustava, urbanizam i prostorno planiranje nisu imali spremne i adekvatne odgovore i riješenja, a nemaju ih ni danas, još uvijek. Stoga su autorice poduzele sociološko empirijsko istraživanje kako bi utvrdile što se dogodilo i što se događa sa neplanskom i bespravnom izgradnjom na području grada Splita, te kakve su perspektive tih fenomena u skoroj budućnosti. U realiziranom istraživanju primijenjena je mix methodology, koja je kombinirala i metodološki integrirala nekoliko istraživačkih metoda, kvalitativnog i kvantitativnog tipa. Tako su primijenjene analize sadržaja, intervjui, odnosno fokus grupe (strukturirane i nestrukturirane), pa ankete kombinirane sa strukturiranim intervjuima, te na kraju istraživanja nestrukturirani intervju u formi tzv. follow up-a. Za funkcioniranje sustava planiranja održivog razvoja i poboljšanja kvalitete života ključno je pitanje, kako smatraju autorice, postizanje efikasnog uključivanja javnosti u sustav odlučivanja, odnosno donošenja i provođenja zakona, podzakonskih propisa, planova itd. Formalni oblici uključivanja javnosti razrađeni su međunarodnim konvencijama koje je Hrvatska prihvatila i ratificirala, te državnim zakonima (Zakon o prostornom uređenju, Zakon o zaštiti okoliša, itd), ali je stvarna uključenost nedostatna. Sustav informiranja je manjkav jer se formira isključivo sektorski a pri tome ni razina međusobne komunikacije i razmjene informacija pojedinih aktera i sektora ne zadovoljava kriterije efikasnog informiranja. Odluke relevantne za zaštitu prostora formiraju se pretežno u središnjim institucijama pri vladi, ministarstvima, državnim upravama i zavodima. Pri tome, među tim institucijama nema dovoljno međusobne komunikacije i zbog toga je sustav neefikasan. Na temelju rezultata javno-mnijenjskog istraživanja, autorice zaključuju kako građani tretiraju probleme neplanske i bespravne izgradnje u Splitu, vrlo kritički i upućuju na potrebu koordiniranja sljedećih preduvjeta (1) visoke stručnosti na svim interaktivnim nivoima, (2) primjerenih političkih preduvjeta i (3) adekvatne i empirijski prilagodljive zakonske regulative. Nakon integriranja ova tri nužna preduvjeta bit će moguće kreirati urbani prostor Splita prema najvišim standardima. Naime, prezentan je svojevrstan kaos u onim sferama koje su imanentno interdisciplinarne, kompleksne, interaktivne, razvojne. Sve je to posebno izraženo u Splitu, u nizu društvenih i urbanih područja građanskog življenja i rada. Ono što se tu naročito akcentuira jest nedostatak generalne vizije koju bi Grad trebao imati, ali i kroničan nedostatak istraživačkih studija koje bi rezultirale social assessmentom koji je nužan i trenutno hitan. To se odnosi na kontekstualizaciju rasprava na temu: koji tip grada, kakav grad razvijati, što u njemu poticati, kako i gdje ulagati, tko i s kim i sa kakvim ljudskim resursima (human capital). Nužno je prepoznavati sveopću društvenu brigu prema gradskom urbanitetu i budućnosti grada Ali, urbano povijesno iskustvo podučava da su planiranje i planovi neophodni, ali ne i dovoljni. Svaka državna služba, svaki državni organ, svaka pojedina struka, svaka profesija drži čvrsto svoj dijelić problema. Ne ispuštaju ga dobrovoljno, niti dozvoljavaju uplitanje sa strane. Apsurdnim se pričinja, da pored korektne legislative, promjena u prostoru ne može biti. To je onaj paradoksalni privid kojeg stvaraju proturječni društveni mehanizmi, tek prima vista neobjašnjivi i nepredvidljivi. Zapravo, idealnih prostornih planova nema, niti ih je moguće proizvesti, čak i u najpovoljnijim društvenim situacijama i okolnostima. Također ne postoje beskonfliktne društvene zajednice i društva bez nejednakosti različitih tipova i sadržaja. Konačno, autorice raspravljaju o takvim prostornim planovima koji će utjeloviti onakvu pluralističnost ideja, potreba i životnih stilova građana na određenom prostoru, za koju su stvarno utvrdile da postoji. Pitaju se one nije li termin tranzicije – spasonosna varijanta izlaza iz kompliciranih društvenih stanja u koja je bolje sistematski ne intervenirati? Zbog socijalnog mira, postratne iscrpljenosti, traumatiziranosti i sličnih tumačenja, prejudiciraju se zapravo vrtnje u začaranom i beskrajnom društvenom krugu opravdavanja i pronalaženja tamo nekih drugih neprijatelja.Upravo su se neplanska i bespravna izgradnja iskazivale kao društveni fenomeni empirijske konotacije. Njihovi indikatori stoga su nesumnjivo komercijala, višak kvadrata, konkretan profit, pa takav tip gradnje uopće se ne može okarakterizirati kao primjer socijalne patologije. Riješenja vjerojatno ne leže isključivo u pravnoj domeni, ali ni isključivo u političkoj domeni. Politika inicira i posreduje. Pravo regulira i locira. Konkretna struka rješava i empirijski definira. Sve te procese objedinjuje, koordinira i čini interaktivnima – upravo država. Ona preuzima ulogu društvenog koordinatora. Ona jedina ima moć i specifične mehanizme integriranja i razvijanja svih tih subjekata i objekata. Njene službe i tijela samo treba bolje organizirati, znalački pratiti i neprestano stručno i znanstveno evaluirati. Tako će se lamentacije političkih elita javno raskrinkavati, a urbanitet Splita će u svoje okrilje svesrdno prihvaćati elemente pravne države, civilnog društva, razvijene demokracije, održivog razvoja. Jasno, ti diskursi odnosili bi se na dostignute civilizacijske razine, i to posebno one koje izviru iz evropskog kulturološkog milieua. |
