| Popis: |
O međusobnim utjecajima i ovisnostima jezičnoga fenomena i izvanjezične stvarnosti u lingvističkim se istraživanjima, izravno ili neizravno, progovara oduvijek. Bilo da je riječ o ciljanim razmatranjima prirode takvih međudjelovanja bilo pak da se taj odnos podrazumijeva i poima kao prirodan – onaj od kojega se polazi jer se nalazi u pretpostavljenom trenutku početka ljudske komunikacije – jezikoslovna misao zainteresirana je za njegov dinamizam i njegove pojavne oblike. Zahvaljujući razgranatim komunikacijskim mogućnostima, pomoću kojih suvremeno društvo pokušava što uspješnije udovoljiti svojim komunikacijskim potrebama, suodnos jezičnoga fenomena i izvanjezične stvarnosti sve je bogatiji i raznovrsnijega opsega. Mozaična struktura ove knjige slijedi širinu tematskih i metodoloških pristupa obradi suodnosa jezičnoga i izvanjezičnoga fenomena. Prva cjelina naslovljena je „Jezici i njihovi govornici u nastavi“ u devet poglavlja donosi raznovrsna istraživanja jezika u nastavnom kontekstu. Jadranka Nemeth-Jajić analizom tekstova u osnovnoškolskim udžbenicima izrađenima po novom kurikulumu utvrđuje da su u njima zastupljeni komunikacijski i kompetencijski pristup, no zapaža i razlike među udžbenicima u odražavanju tih pristupa. Mirela Landsman Vinković i Marija Lütze-Miculinić ispituju razinu poznavanja razrednoga jezika – posebnoga varijeteta standardnoga jezika koji se upotrebljava u razrednim situacijama – i to kod studenata završnih godina germanistike i anglistike, kod nastavnika pripravnika te nastavnika s višegodišnjim iskustvom. Rezultatima istraživanja upozorava se na potrebu popunjavanja nedostajućih jezičnih i pragmatičkih sadržaja u obrazovanju budućih nastavnika njemačkoga i engleskoga jezika. Ariana Violić-Koprivec i Jasenka Maslek istražuju tipove motivacije za učenje francuskoga i talijanskoga jezika kao stranih jezika polazeći od činjenice da je motivacija važan čimbenik u procesu ovladavanja stranim jezikom. Nejla Kalajdžisalihović u obliku studije slučaja istražuje razumijevanje rečenica na engleskom jeziku koje su gramatički pravilne, ali se istodobno teško procesiraju. Maja Balić Motušić istražila je razvojne sekvence gramatičkih struktura u udžbenicima engleskog jezika koji su u uporabi u hrvatskim osnovnim školama, a rezultati istraživanja pokazuju da nijedan analizirani udžbenik ne prati prirodni redoslijed usvajanja upitnih gramatičkih struktura. Petra Karabin donosi pregled tipova robota koji se u nastavi engleskoga jezika mogu upotrijebiti kao didaktičko pomagalo. Na osnovi sadržaja u odobrenim udžbenicima engleskoga jezika prva četiri razreda osnovne škole razvija i izlaže primjere nastavnih aktivnosti koje se mogu odvijati uz pomoć robota. Ana Mikić Čolić i Maja Glušac daju pregled i klasifikaciju odstupanja u pisanom diskursu govornika koji uče hrvatski jezik kao ini. Anđela Milinović Hrga istražuje suodnos metodologije izrade nastavnih materijala za visoko obrazovanje, jezične politike i društvene ideologije na primjeru visokoškolskih skripata iz 70-ih godina 20. stoljeća. Prva cjelina završava prilogom akademkinje Ljerke Šimunković „Nazivlje za školstvo, odgoj i obrazovanje u Kraljskom Dalmatinu“, kojim se daje doprinos poznavanju povijesti suvremene hrvatske terminologije. Druga cjelina, pod naslovom „Istraživanja spontanoga govora“, okuplja poglavlja u kojima se iznose rezultati akustičkih analiza koje su provedene u istraživanju govornih disfluentnosti i govorne brzine. Damir Horga i Ana Vidović Zorić razmatraju disfluentnost u starijih i mlađih ispitanika te zaključuju kako se te dvije skupine govornika ne razlikuju u ukupnom broju disfluentnih jedinica u izričaju, nego u broju pojedinih kategorija disfluentnosti. Iva Bašić i Daša Grković u poglavlju „Govorna brzina kod (ne)izvornih govornika hrvatskoga i španjolskoga jezika“ donose niz vrijednih zaključaka koji počivaju na egzaktnim akustičkim mjerenjima brzine govorenja i čitanja, kao važnoga čimbenika u razumijevanju pri učenju stranoga jezika. U trećoj se cjelini „Učinci jezičnih i retoričkih odabira“ donose četiri poglavlja u kojima se jezičnim izborima pristupa s aspekta njihova utjecaja na poruku u govorenome ili pisanome tekstu. Anita Runjić- Stoilova provela je retoričku, lingvističku i stilističku analizu dvaju Trumbićevih epideiktičkih govora i dala doprinos poznavanju povijesnoga razvoja političke retorike u Hrvatskoj. Suvremenim političkim govorima bave se Gordana Varošanec-Škarić i Branka Šegvić u poglavlju „Komunikacijska strategija i retorička analiza glavnih sudionika štrajka obrazovnih sindikata (Zagreb, od 9. listopada do 2. prosinca 2019.)“. Domagoj Kostanjevac bavi se konceptualnim metaforama u suvremenome hrvatskom političkom diskursu i razmatra pragmatičke učinke tih metafora. Zrinka Jelaska i Jelena Đorđević u poglavlju „Jezična obilježja kanonskih evanđelja u tekstovima proroštva o Petrovoj zataji“ bave se supostavnom analizom ulomaka različitih prijevoda evanđelja na hrvatski jezik. Četvrtu cjelinu, „Jezik u gramatici i jezik gramatike“, otvara poglavlje Ane Mihaljević, u kojem se analiziraju i uspoređuju opisi u latinskim i hrvatskim gramatičkim priručnicima struktura i pojava koje su istovjetne u hrvatskome i latinskome jeziku te se utvrđuju razlike između hrvatskoga i latinskoga gramatičkog metajezika, kao i izvanjezični utjecaji na gramatologiju tih dvaju jezika. Miriam Miculinić za hrvatske govornike francuskoga jezika osmišljava novi teorijski okvir kojim se opojmljuje francuska konstrukcija se faire + infinitiv (za koju u hrvatskome jeziku ne postoji funkcionalno istovjetan sintaktički mehanizam) i u tome cilju donosi tipološki prikaz hrvatskih istovrijednica za tu konstrukciju na sintaktičkoj, semantičkoj i pragmalingvističkoj razini. Maja Bilić i Danijel Tonkić uspoređuju gramatičko označavanje habitualnosti u hrvatskome i talijanskome jeziku te utvrđuju načine prevođenja prošle ponavljane radnje na hrvatski jezik. Maja Brala-Vukanović i Mihaela Matešić kognitivnolingvističkom metodologijom analiziraju pojam deikse i demonstrativa te pritom povezuju postojeće kognitivnolingvističke spoznaje koje se odnose na deiksu kao kategoriju jezika, ali i kategoriju (perceptivne) stvarnosti ljudskoga uma, s rezultatima analize uporabe pojedinih zamjenica, priloga i interogativa. U petoj cjelini, pod naslovom „Jezik u suvremenim medijima i društvu“, govori se o pojedinim društvenim aspektima jezične uporabe. Ante Baran i Barbara Vodanović istražuju na mrežnim korpusima jezično ponašanje govornika francuskoga jezika pri tvorbi mocijskih parnjaka od imenica muškog roda na -eur koje označavaju prestižna zanimanja i dužnosti. Na temelju rezultata istraživanja zamjećuju porast važnosti političke korektnosti u društvima frankofonskih zemalja na Zapadu. Daria Lazić analizira stereotipe u rječničkim natuknicama i u njihovu rječničkom opisu. Upozorava pritom i na čest problem politički nekorektne uporabe u jezičnim korpusima koji su trebali poslužiti za ekscerpiranje leksikografskih oprimjerenja. Maja Bezić i Nevena Čudina Turčinov analiziraju funkciju talijanizama u novinskim tekstovima Miljenka Smoje primjenjujući Hallidayevu trodijelnu klasifikaciju funkcija jezika: ideacijsku, interpersonalnu i tekstualnu. Andrea Rogošić razmatra prijevodne strategije u sinkronizacijama animiranih filmova na hrvatski i talijanski jezik te zaključuje da su u obama jezicima najzastupljeniji funkcionalni prijevodi, dok su razlike u tome što hrvatske sinkronizacije češće uvode elemente ciljne kulture (prilagođavaju izvorne kulturološke elemente hrvatskoj kulturi) te češće primjenjuju kompenzacijske prijevode. U šestoj cjelini, „Terenska jezična istraživanja“, donose se poglavlja koja daju dijakronijske i sinkronijske uvide u odnos jezičnoga i izvanjezičnoga. Josipa Lizatović i Josip Lasić pokazuju kako se na primjeru arhivskih istraživanja onomastičke građe može zaključiti o odnosu jezičnoga i izvanjezičnoga, dok Marijana Tomelić Ćurlin opisuje jedan dosad nedovoljno istražen novoštokavski ikavski mjesni govor u Dalmaciji. |
