| Popis: |
Uvod Mentalno zdravlje važan je segment očuvanja ukupnog zdravlja pojedinca i društva. Primjena farmakoterapije koja se koristi u svrhu liječenja duševnih bolesti i poremećaja je u porastu. Psiholeptici i antidepresivi jedni su od češće propisivanih lijekova općenito. Raširena primjena ovih lijekova i kronicitet njihova uzimanja, sklonosti njihova ulaska u interakcije te porast drugih kroničnih bolesti koje zahtijevaju farmakoterapiju izlaže pacijente značajnom riziku od nastanka interakcija lijekova. Nema puno podataka o riziku od interakcija lijekova kod pacijenata na terapiji psiholepticima i antidepresivima u Republici Hrvatskoj. Svrha rada Ovim istraživanjem dobio se uvid u pojavnost i klinički značaj potencijalnih interakcija psiholeptika i antidepresiva. Prikazana je učestalost interakcija promatranih psihofarmaka prema kliničkoj značajnosti. Također, identificirane su razlike u izloženosti interakcijama psiholeptika i antidepresiva s obzirom na dob pacijenta te najčešći interaktanti. Identificirana je i učestalost propisivanja pojedinih lijekova iz ovih skupina te najčešće indikacije za primjenu. Dobiveni rezultati ukazuju na mogućnosti optimizacije farmakoterapije s krajnjim ciljem povećanja sigurnosti pacijenta. Metode U retrospektivnu studiju bila su uključena 492 izvanbolnička pacijenta koji u terapiji imaju propisano minimalno dva sistemska lijeka od kojih je barem jedan iz promatranih skupina (antipsihotika - N05A, anksiolitika - N05B, hipnotika i sedativa – N05C i antidepresiva - N06A) iz deset javnih ljekarni na području Republike Hrvatske. Analiza se vršila temeljem farmakoterapijskih kartica pacijenata, a za obradu interakcija koristio se program Lexicomp UptoDate koji interakcije kategorizira u 5 skupina prema kliničkoj značajnosti (A, B, C, D i X). Interakcije C, D i X smatraju se klinički značajnim te su samo one uzete u analizu. Osjetljivost Lexicompa je 97 %, a specifičnost 90 %. U obradi podataka koristili su se programi Python 3.7 i paketi Pandas, NumPy i SciPy. Kao mjere središnje tendencije koristio se prosjek. Kategorijski podatci prikazani su kao apsolutni i relativni broj (postotak). Razlika između broja propisanih lijekova kod osoba starijih od 65 i osoba mlađih od 65, razlika između broja propisanih psihofarmaka kod osoba starijih od 65 i osoba mlađih od 65 te razlika između broja interakcija kod osoba starijih od 65 i osoba mlađih od 65 godina ispitivala se nezavisnim t- testom. Provedeni testovi smatrali su se statistički značajnim ukoliko je p < 0, 05. Rezultati U istraživanje su bila uključena 492 pacijenta, a prosječna dob iznosila je 67, 73 godina. Prosječan broj promatranih psihofarmaka iznosio je 1, 64 po pacijentu, a broj lijekova ostalih ATK skupina 4, 65. Ukupno je zabilježeno 97 lijekova iz ATK skupine N05A, 383 iz skupine N05B te 121 lijek iz skupine N05C. Iz skupine N06A bilo je prisutno 146 lijekova. Nije bilo značajne razlike u prosječnom broju promatranih psihofarmaka po pacijentu u mlađih i starijih od 65 godina (1, 76 vs. 1, 57) dok je značajna razlika postojala između paralelno propisanih drugih lijekova (3, 49 vs. 5, 38). Sveukupno je utvrđeno 2285 potencijalnih klinički značajnih interakcija od čega je 1088 utvrđeno s promatranim psihofarmacima. U interakcijama s promatranim psihofarmacima najviše interakcija je bilo stupnja značajnosti C - 64, 9 %, zatim 32, 2 % interakcija stupnja značajnosti D te 2, 9 % interakcija stupnja značajnosti X. Prosječan broj interakcija psihofarmaka po pacijentu iznosio je 2, 21. Najučestalija interakcija kliničke značajnosti C bila je diazepam - promazin (N=14) dok je interakcija diazepam - tramadol (N=40) bila najučestalija među D interakcijama. Promazin - furosemid bila je najučestalija X interakcija (N=9). Najčešća moguća posljedica utvrđenih interakcija bila je povećan rizik od depresije središnjeg živčanog sustava. Utvrđena je značajna razlika u prosječnom broju klinički značajnih interakcija između pacijenata mlađe i starije životne dobi (3, 85 vs 5, 14). Nije utvrđena statistički značajna razlika u prosječnom broju interakcija psihofarmaka između pacijenata mlađih od 65 i pacijenata starijih od 65 (2, 37 vs 2, 11). Utvrđena je statistički značajna razlika u prosječnom broju klinički značajnih interakcija ostalih lijekova između pacijenata mlađe i starije životne dobi (1, 48 vs 3, 03). Najčešći psihofarmak u C interakcijama bio je diazepam (N=126), u D interakcijama zolpidem (N=120) te u X interakcijama promazin (N=15). Najčešće propisivani lijek iz skupine antipsihotika bio je promazin (N=30), iz skupine anksiolitika diazepam (N=150), iz skupine hipnotika i sedativa zolpidem (N=87), a iz skupine antidepresiva escitalopram (N=37). Pet najčešćih indikacija za propisivanje ovih skupina lijekova su drugi anksiozni poremećaji, F41 (N=82), neorganski poremećaji spavanja, F51 (N=74), mješovit anksiozni i depresijski poremećaj, F41.2 (N=64), depresija, F32 (N=58) i drugi mentalni poremećaji uzrokovani oštećenjem i disfunkcijom mozga te tjelesnom bolešću, F06 (N=44). Zaključak Nije utvrđena statistički značajna razlika između broja propisanih psihofarmaka kao ni u broju interakcija psihofarmaka kod mlađih i starijih pacijenata. Od promatranih psihofarmaka benzodiazepini su najčešće utvrđeni u potencijalnim klinički značajnim interakcijama. Iako su pacijenti stariji od 65 godina više izloženi riziku od interakcija lijekova zbog brojnih komorbiditeta i fizioloških promjena, utvrđena visoka pojavnost i klinički značaj interakcija u ovom istraživanju ukazuje na važnost problematike i kod pacijenata mlađe životne dobi. Racionalnijom primjenom benzodiazepina značajno se može umanjiti rizik od nastanka interakcija lijekova s psiholepticima i antidepresivima. |
