| Popis: |
U ovom se radu nastoji s jedne strane pokazati kako promjena aspekta utječe na perfomativna obilježja glagola u hrvatskom jeziku, a s druge se strane pokušava pronaći odgovor na pitanje zašto se u institucionalnoj, pa i svakodnevnoj performativnoj uporabi glagola upotrebljava samo jedan aspekt, naime imperfektivni. Pritom se, iz (jezično)filozofske perspektive, pojavljuje upravo paradoksalna situacija: kako imperfektivnost označava trajanje radnje, logično je zaključiti da sve dok radnja traje, ona nije završena. Drugim riječima, ako kažem obećavam da ću doći, tu radnju zapravo ne možemo opisati tako da kažemo da je govornik obećao da će doći. Austin pak samo za takve glagolske oblike, barem u svojoj ranoj teoriji, tvrdi da su pravi performativi, odnosno da se njima istovremeno izvodi radnja koju oni opisuju. Međutim moramo se nužno zapitati kada je ta radnja točno izvedena, a ne kada se izvodi, dakle postoji li neka točka kulminacije nakon koje možemo reći da je govornik doista dao obećanje, dakle da je obećao, a ne samo da je obećavao. U tom ćemo kontekstu na konkretnim primjerima ispitati u kakvom su odnosu teličnost, aspektualnost i performativnost, tj. može li se pritom uspostaviti kakva jasna međuovisnost između tih triju karakteristika glagola. |
