| Popis: |
Na temelju zatečenog stanja hrvatske znanosti o književnosti koja se u to doba temeljila na filologiji, pozitivizmu i estetskim raspravama, Antun Barac je, kombinirajući više metodskih pristupa, u velikoj mjeri napravio prodor sociološkog analiziranja književnosti. Njegovo sagledavanje društvene važnosti književnog djela nije predstavljalo samo mjerenje književnog obuhvaćanja društvenih slojeva i značenja književnog djela u narodnom životu, već se očitovalo i u nezaobilaznom sagledavanju estetsko-oblikotvorne uvjetovanosti djela, a pored toga i u filozofsko-ontološkom smislu, tj. procjenjujući koliko je ideja književnog djela humanistički, dakle i etički univerzalna. S takvih književnokritičkih pozicija Barac je prišao svojoj valorizaciji Frana Mažuranića o kojem je pisao u više svojih radova: „Stjepan Radić – Fran Mažuranić“, 1928. ; „Fran Mažuranić (Pabirci s pisama)“, 1928. ; „Matija Mažuranić i Fran Mažuranić“, 1928. ; „Vladimir Nazor i Fran Mažuranić“, 1931. ; „Posljednji dani Frana Mažuranića“, 1948. ; A. Barac: „Uvod, Strijele i strelice (Momos)“, u: Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj.16, Zagreb, 1948. ; a parcijalno se dotaknuo djela Frana Mažuranića i u svojoj raspravi „Regionalizam u književnosti“ uvrštenoj u knjigu Književnost i narod, Matica hrvatska, kolo 6, knj. 35, Zagreb, 1941. U cjelini svih navedenih radova Barac je pružio afirmativnu, pohvalnu analizu Mažuranićeva rada, ali je ujedno (na temelju koresponedencije s Franom Mažuranićem) bio svjedok izgubljenih Mažuranićevih rukopisa na hrvatskom i osobito na njemačkom jeziku, te je ta gorka spoznaja bila uzrokom što je na Mažuranićev rad sve više gledao kao na nesagledan torzo. |
