| Popis: |
Razdoblje od početka 1953. do kraja 1960. godine razdoblje je smirivanja stanja u odnosima Katoličke crkve i države, tj. promjene taktike države prema Crkvi, koja se ogleda u odustajanju od otvorenih represivnih metoda, ali ne i od politike stvaranja nejedinstva u redovima crkvene vlasti, te daljnjega materijalnog slabljenja Crkve. Predsjednik Jugoslavije, Josip Broz, je nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom (1952.) pokušavao naći rješenje izravnim pregovorima s biskupima u Jugoslaviji, ali su oni i dalje ostali vjerni Svetoj Stolici i ti su pokušaji propali. Uvidjevši da represivna politika prema Crkvi ne donosi za Vladu pozitivne rezultate, jugoslavenska je Vlada nastojala smiriti odnose s Katoličkom crkvom, ali je i dalje djelovala na razbijanju crkvenog jedinstva, koristeći se staleškim svećeničkim udruženjima. Također je i dalje radila na materijalnom slabljenju Crkve podruštvljenjem (nacionalizacijom) crkvenih zgrada i građevinskog zemljišta. Podruštvljenje je provođeno temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine. Tim zakonom Katolička crkva ostala je bez većine svojih najvrjednijih nekretnina, posebno zgrada i građevinskog zemljišta u središtima velikih gradova. Iako se nacionalizacija provodila u vrijeme postupnog poboljšavanja crkveno-državnih odnosa, te je država odustala od podruštvljenja jednog broja zgrada koje je u prvom trenutku podruštvila ili namjeravala podruštviti, to nije bitno umanjilo posljedice podruštvljenja crkvene imovine. Iako je u međuvremenu donesen i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je jamčio vjerska prava, u praksi se za samu Crkvu nije ništa bitno promijenilo. Državne vlasti posebice su se okomile na katoličke školske ustanove. Koristili su se i najmanji razlozi za zatvaranje vjerskih škola, kao npr. u Rijeci i Splitu, a prijetilo se i zatvaranjem Đakovačkog sjemeništa. Najčešći razlog za zatvaranje vjerskih škola bila su suđenja pojedinim profesorima ili studentima bogoslovlja, zbog navodnog djelovanja protiv države. S obzirom na to da je odaziv mladeži u svećenička zvanja bio iznimno velik, vlasti su poduzimale razne mjere, kako pritisaka, tako i davanja povlastica pojedinim polaznicima vjerskih škola, s ciljem njihovoga izvlačenja iz tih škola. Kada su uvidjeli da time Katoličku crkvu zapravo rješavaju nekvalitetnih svećenika, a broj polaznika vjerskih škola se ne smanjuje, početkom 1960-ih odustaju od tih metoda. Izbacivanjem vjeronauka iz državnih škola 1951., vjeronauk prelazi u crkvene prostore, ali vlasti i dalje nastoje omesti izvođenje vjeronauka, čineći pritiske na djecu koja pohađaju vjeronauk, kao i na njihove roditelje, posebice one koji su bili zaposleni u državnim službama. Kada je, boraveći u zatočeništvu u rodnom Krašiću, 1960. umro kardinal Alojzije Stepinac, kojeg je jugoslavenski režim smatrao glavnom smetnjom za sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, Vlada je najavila da će raditi na sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Franju Šepera nastojala je prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima Vlade u svrhu rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice, glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa. Pod utjecajem promjena u Vatikanu koje je provodio papa Ivan XXIII., koji je započeo pripreme za održavanje Drugoga vatikanskoga sabora, doći će i do promjena u politici Katoličke crkve prema ateističkim društvima. U tim okolnostima 1960. pojavljuju se prve naznake o mogućoj normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa, a u skladu s tim i do smanjenja napetosti u crkveno-državnim odnosima u Jugoslaviji. |
