| Popis: |
Wilmsov tumor je jedan od najčešćih solidnih malignih tumora dječje dobi. Od prvih podataka o njegovu liječenju iz 1923. godine do danas postotak izlječenja porastao je od 10% na 90%. U radu se prikazuju osnove epidemiologije, genetike, kliničke slike dijagnostičkih postupaka, patohistologije, stadija bolesti, liječenje, nuspojava i kasnih posljedica liječenja. Iznose se spoznaje o hereditarnim i sporadičnim tumorima, udruženim kongenitalnim anomalijama i genetičkim sindromima te mogućnosti da kromosomski markeri posluže kao faktor u ranom dijagnosticiranju Wilmsovog tumora, što može biti presudan faktor u prognozi liječenja. Tumor se najčešće javlja kao asimptomatska tumorska masa. Od dijagnostičkih pretraganajznačajnije su intravenozna pijelografija, ultrazvuk abdomena, računalna tomografija. Zavisno o patohistološkoj podvrsti tumora (clear cel, rabdoidni) i stadiju, vezano za mogućnost metastaziranja, radi se scintigrafija kostiju, računalna tomografija mozga, anmgiografija. U poglavlju o terapiji iznosi se značenje smanjenja tumora preoperativnom kemoterapijom, što omogućava radikalni operativni zahvat prijeko potreban za izlječenje. Od citostatika se u preoperacijskoj i postoperativnoj kemoterapiji primjenjuju Actinomycin D i Vincristin. Prema patohistološkom nalazu i proširenosti tumora primjenjuju se najčešće još Adriamycin, Ifosfamid, Etoposid, Carboplatina. Samo u manjem broju slučajeva primjenjuje se i zračenjezbog mogućih kasnih posljedica, među kojima su najteže sekundarne neoplazme što se javljaju 10-20 godina nakon zračenja. |
