| Popis: |
Polazeći od pojma buke Jacquesa Attalija, u ovom se radu razmatra djelovanje “Kuće ekstremnog muzičkog kazališta” (KEMK), umjetničkog projekta Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo koji je započeo s radom 2004. godine nakon Indoševa dugogodišnjeg sudjelovanja u avangardnoj kazališnoj skupini “Kugla glumište”. Nastupi KEMK- a uključuju više medija: kazališnu igru i ples, vizualne i glazbene elemente. Dosadašnja istraživanja KEMK-a uglavnom su teatrološka i usredotočuju se u prvome redu na kazališnu dimenziju njihova djelovanja. Stoga se u ovome radu po prvi put razmatraju i glazbene dimenzije njihova rada, uzimajući u obzir objavljenu građu, kao i neobjavljene rukopisne partiture, snimke, skice i ostale “radne” zapise u vlasništvu samih umjetnika. Autorova je teza da se glazbeno u KEMK- ovu djelovanju odvija kao pronalaženje glazbe i istodobno udaljavanje od nje, barem od one glazbe kakva se uobičajeno može čuti u koncertnim prostorima. Ovo se kretanje odvija paralelno s udaljavanjem od kazališta usredištenog na tekst, kao “izlaženje onkraj” dominirajućih glazbenih i kazališnih kodova. Medij KEMK-ova glazbenog izraza čine instrumenti zvani “šahtofoni”, nastali reciklažom odbačenih predmeta. U pojedinim slučajevima KEMK u svoje nastupe uključuje i “profesionalne” glazbenike, izlazeći u otvoreno polje u kojemu i sam postaje svojevrsnim “pop- bendom”, dok s druge strane grupe SexA ili Cul-de- Sac, koje sudjeluju u njihovim nastupima, ulaskom u sklop KEMK-a zadobivaju “kazališnu” komponentu. Autor naposljetku pokazuje kako i radiofonsko djelo “Kakve su stvari uistinu?” (2022), premda isključuje vizualnu komponentu, pokazuje sva bitna obilježja KEMK-ove umjetničke poetike. |
