| Popis: |
Mumificiranje tijela u ljudskoj povijesti ima dugu tradiciju i primjenu u različitim geografskim područjima i društvenim nišama. Iako se mumije najčešće vežu uz drevni Egipat i njihov kult smrti, proces očuvanja ljudskog tijela nakon smrti provodio se širom civilizacija i u različitim povijesnim razdobljima. Popularnost održavanja postumnog integriteta tijela uvjetovana je prvenstveno kulturološkim faktorima te idejama o životu nakon smrti. Takav stav djelomično je prihvaćen i u kršćanskoj tradiciji, gdje su mumificirana tijela svetaca također čest nalaz, neovisno o tome radi li se o čitavom tijelu ili relikviji. Danas Corpi Santi možemo podijeliti u tri skupine: prirodno, artificijelno i parcijalno artificijelno sačuvana tijela. Tehnike kojima je postignuto mumificiranje međusobno se razlikuju s obzirom na geografsko područje (većim dijelom Europa) i razdoblje u kojem je tijelo očuvano. Razlozi mumificiranja i stvaranja relikvija prvenstveno su religiozne naravi: stvaranje materijalnog dokaza o postojanju sveca te njegove svetosti, upućivanje na snagu božanskog djelovanja koje je očuvalo tijelo te pomoć širenju kršćanstva i održavanju vjere među vjernicima. Crkve i katakombe širom Europe danas predstavljaju velik izvor mumificiranih tijela, no Corpi Santi karakteristični su prvenstveno za Španjolsku, Italiju te spletom povijesnih okolnosti i Hrvatsku. Njihov je značenje danas i dalje religiozno, no sve više povijesno, kulturološko te povijesnomedicinski. |
