| Popis: |
U ovome radu autor polazi sa stajališta da ratni zločin kao takav uopće ne postoji, nego da je određen definicijom kojom ga određuju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku o tome što jest a što nije ratni zločin, što u širem smislu riječi znači: ako neka društvena skupina odredi da nešto jest ratni zločin, onda on za tu zajednicu to uistinu i jest. Za pripadnike drugih zajednica taj kao ratni zločin ocjenjeni čin, predstavljat će junačko, herojsko djelo za što se dobiva orden za hrabrost u uništavanju neprijateljske žive sile. U tome smislu autor u ovome članku ratni zločin promatra kroz pet ključnih socioloških pojmova i istražuje u kojem smislu je ratni zločin 1) socijalno djelovanje, koliko je on sastavni dio 2) prevladavajuće kulture u kojoj živi dana društvena zajednica, potom koliko je ratni zločin izraz i promocija 3) moći moćnijih, odnosno koliko je on dio legalne i legitimne 4) socijalne strukture, odnosno u kojoj mjeri je ratni zločin važan dio 5) socijalne integracije. Promatran kroz svih pet socioloških pojmova ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće zajedničke npr. bosanskohercegovačke, ili zasebne pojedinačne bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije. Navođenjem u radu najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera, vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali i duhovnu moć. Također se pokazuje da je ratni zločin moguć ako je bio ili ako još uvijek jest dio socijalne strukture, što u postratnim društvima jest neprijeporna činjenica. Autor ovim istraživanjem želi potvrditi da ratni zločinci u vlastitome narodu i njihova zlodjela koja su počinili nad drugima predstavljaju u najvećem dijelu najvažnije i najsnažnije kohezijske elemente pojedinačnih etničkih zajednica. Tim se u cijelosti potvrđuje naslov da je ratni zločin društveno konstruiran i kao takav medijski posredovan. |
