| Popis: |
Doprinos regulacije bankovnog kapitala stabilnosti bankarskog sektora osporavali su priličnom žestinom predstavnici bankarske industrije, ali i akademska zajednica, sve do pojave posljednje, razorne financijske krize. Uobičajeni argumenti diskreditiranja Baselskog režima išli su u smjeru neželjenih nuspojava primjene ovog regulatornog koncepta poput upuštanja banaka u prekomjerne rizike radi ostvarivanja ciljane razine prinosa na dodatno angažirani, uglavnom vlasnički, kapital ili u smjeru redukcije neophodnog elementa gospodarskog rasta – bankovne kreditne aktivnosti. Ovaj se rad empirijski fokusira na potonju kritiku standarda adekvatnosti kapitala, no u teorijskom smislu ne zaobilazi ni problematiku rizičnijeg ponašanja banaka pod regulatornim pritiscima. Tako je na uzorku iz Orbisove baze podataka, upotrebom statičkog panel modela, provjerena i osporena pretpostavka o kapitalnim zahtjevima kao ključnoj kočnici kreditnog, a time i gospodarskog rasta za Hrvatsku u razdoblju od 2011. do 2015. godine. Naime, usprkos istovremenom rastu kapitaliziranosti banaka i kontrakciji kreditne aktivnosti, nije dokazana njihova međusobna povezanost, već se za pad udjela kredita u ukupnoj aktivi banke presudnim pokazao rast kamatne stope na kredite banke te rast depozitnih izvora financiranja. Također, pretpostavlja se da su i potražni, a ne samo ponudbeni čimbenici doprinijeli niskoj razini kreditne aktivnosti. Stoga se inzistiranje na većoj odgovornosti vlasnika banaka u prisutnosti strukturnih ranjivosti i vremenima izraženih nestabilnosti i sistemskih rizika čini razboritom akcijom prudencijalnih autoriteta, kako bi materijalizacija bankovnih rizika bila donekle pokrivena kapitalom kao zadnjom linijom obrane banke, ali i društva od neočekivanih gubitaka. |
