| Popis: |
Uvodno poglavlje nastoji ocrtati temeljne koordinate teodicejskog problema, kako u povijesnoj (antičkoj i novovjekovnoj) tako i u suvremenoj perspektivi. Osobito se nastoje pojasniti temeljni pojmovi i problemi (poput evidencijskog i logičkog problema zla, obrane iz slobodne volje) kako bi se osvijetlio kontekst suvremenih teodicejskih nacrta. Prvo poglavlje pod naslovom „Teodiceja stvaranja duša – John Hick“ kritički prikazuje Hickov pokušaj razrješenja teodicejskog problema. U opreci s tradicionalnim općeprihvaćenim augustinskim temeljnim postavkama (po kojima se zlo razumije kao posljedica pada iz izvornoga stanja milosti), Hick slijedi crkvenog oca Ireneja te interpretira naš svijet i razna zla kao nužne etape u procesu stvaranja duša – evoluiranja prema zrelijem stanju koje naziva „sličnost s Bogom“. Ljudi su stvoreni kao nezrela bića što žive u svijetu koji stvara osobe, a Božji je plan za čovječanstvo da postupno postane što više slično Bogu. Hickova se teodiceja, drži autor, pokazuje s jedne strane problematičnom u vidu vjernosti religijskoj tradiciji unutar koje operira te također pretvara sveukupno zlo u svojevrsno „pedagoško sredstvo“, što je teško prihvatljivo stajalište. U drugom poglavlju „Teodiceja većeg dobra – Richard Swinburne“ prikazuje se Swinburneova teodiceja koja nastoji pokazati kako ukupnost zala koja postoje u svijetu bivaju kompenzirana dobrom, odnosno svako zlo biva nadiđeno „većim dobrom“ koje iz njega proizlazi. Autor ističe kako, u još značajnijoj mjeri nego kod Hicka, zlo ovdje biva instrumentalizirano i postaje golo didaktičko sredstvo. Time se i ova teodiceja pokazuje duboko problematičnom. Treće poglavlje tematizira procesnu teodiceju, osobito kako ju je sročio njezin glavni predstavnik David Ray Griffin. Bog (koji ne stvara svijet ex nihilo) je ovdje mišljen kao svojevrsni čovjekov supatnik koji i ne može spriječiti zlo što postoji radi razvijanja čovjekovih potencijala. Procesna teodiceja (koja također operira unutar kršćanskih konceptualnih okvira), iako izbjegava neke standardne probleme prisutne kod drugih autora, također ne nudi zadovoljavajuće rješenje i to stoga što nudi nedostatan koncept Boga ; Bog nije svemoguć i nije apsolutan, On se ne može suprotstaviti patnji niti nudi vječni život kako ga kršćanstvo razumije. Četvrto poglavlje donosi prikaz „moralne anti-teodiceje“ – pravca u suvremenoj filozofiji religije i teologiji koji nastoji ukazati na neodrživost teodicejskog projekta uopće. Njeni glavni zastupnici su D. Z. Phillips i Kenneth Surin. Autor drži kako je njihova kritika opravdana. Naime, svi se teodicejski nacrti pokazuju problematičnima osobito poradi inzistiranja na pretjerano antropomorfnom konceptu Boga, kao i na instrumentaliziranju zla zbog većeg dobra što vodi do toga da se ljudska patnja relativizira. Također, analiziraju se i anti-teodicejski pokušaji rješenja i njihova plauzibilnost. Konačno, autor se slaže sa zastupnicima ovoga pravca kako bi filozofija religije možebitno trebala odustati od teodicejskog projekta, no smatra kako su i njihova rješenja problematična, osobito po tome što ili imaju čisto teologijsku argumentaciju, ili se pak udaljavaju od kršćanskog razumijevanja Boga. Peto poglavlje donosi kritiku teodiceje tomističkog britanskog filozofa Briana Daviesa. Davies zastupa tezu da je problem zla (kako je postavljen u modernoj i suvremenoj filozofiji) proizašao iz krivoga razumijevanja onoga što Bog jest. Posljedično tomu, teodiceja – kao specifično teistički pokušaj da se „dobar“ Bog opravda naočigled zla – je kategorijalna pogreška. Davies, polazeći od vlastite interpretacije Tome Akvinskoga, drži kako Boga ne smijemo razumjeti kao biće među bićima niti Božju dobrotu možemo razumjeti u moralnim kategorijama koje su imanentne čovjeku. Ovdje je riječ o pogrešci u koju upadaju brojni suvremeni religiozni i areligiozni filozofi religije. Autor smatra kako Daviesov argument nudi jednu od najplauzibilnijih interpretacija odnosa Boga i zla u suvremenoj filozofiji religije. Posljednje poglavlje predstavlja svojevrsnu sintezu prethodne argumentacije. Autor smatra kako teodiceje na kraju ne mogu biti uspješne iz dva razloga: 1) one u konačnici ne nude zadovoljavajući odgovor na zla koja zahvaćaju konkretnog čovjeka patnika i 2) Boga i njegove atribute razumiju u pretjerano antropomorfnim kategorijama. Moguće je pokazati (kako je to Davies učinio) da postojanje zla ne isključuje postojanje Boga klasičnog teizma, no odgovor na pitanje „zašto postoji zlo?“ u konačnici ostaje neodgovoren. |
