| Popis: |
Maloljetnici bez pratnje posebna su i ranjiva skupina tražitelja azila. Postupovna pravila Uredbe Dublin II o premještanju maloljetnika bez pratnje prema kriteriju odgovornosti u državu prvog ulaska, dovela su do kontradiktornosti u stavovima između institucija Europske unije. U slučaju MA and others v. Secretary of State Sud Europske unije je presedanski riješio da se na maloljetnika bez pratnje ne može i ne smije primjenjivati opće pravilo o određivanju države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil jer takvo premještanje nikako nije u najboljem interesu djeteta. Umjesto toga, prema mišljenju Suda, država članica u kojoj je zatečen maloljetnik bez pratnje odgovorna je za razmatranje takvog zahtjeva za azil. U prijedlogu Dublin IV, Komisija preinačuje pretpostavku koju je dao Sud i time stavlja na dijete nerazmjerno opterećenje kako bi pokazalo da transfer nije u njegovom najboljem interesu. Iz toga je jasno grubo zanemarivanje odluke Suda. Prijedlogom za izmjenu Eurodac uredbe također se zanemaruje odluka Suda, što je samo refleksija onoga predloženog u Dublin IV. U ovom radu analizirat će se odredbe članka 8. stavka 4. Prijedloga Dublin IV, Prijedlog za izmjenu Eurodac uredbe i presuda Suda u slučaju MA and others v. Secretary of Statekako bi se ukazalo da je predložena izmjena Dublinskog sustava u pogledu premještanja maloljetnika bez pratnje korak nazad u zaštiti najboljeg interesa djeteta. S jedne strane države članice su vezane odlukom Suda, a s druge postoje prijedlozi za izmjenu Dublinskog sustava koje govore suprotno tome. Posljedice ovakvih kontradiktornosti između institucija EU mogu biti velike. |
