| Popis: |
Povezanost Hrvata, a napose Slavonca, sa svojom zemljom oslanja se na općeljudsku potrebu za ukorijenjenošću i pripadanje određenom teritoriju. Zemlja veže pojedinca s poviješću, s predcima i uspostavlja vezu s budućnošću povezujući ga s naraštajima koji dolaze. Osjetilna percepcija u doživljaju prirode i materijalnoga svijeta, a potom i poraba fiziološke terminologije prouzročile su stereotip raspojasane Slavonije. Iz toga se razloga Slavonca često osuđuje da previše uživa u onom odozdo, osjetilnom, vulgarnom, da je sklon hedonizmu te se slavonski stil života u takvoj percepciji prirode smatra izrazom neke vrste poganskih vjerovanja. Treba li ljubav Slavonca prema svojoj zemlji u ime „kršćanskoga svjetonazora“ smatrati neprimjerenom i osuditi ju? Osjećaj i doživljaj pripadanja određenomu teritoriju i pripadanja određenoga teritorija čovjeku biblijski spisi promatraju i opisuju kao duboko religiozno iskustvo koje pojedince i narode povezuje s Bogom. U biblijskom teološkom govoru pojmom „baština“ (nahala) izražava se entitet i identitet čovjeka, njegova odnosa prema Bogu i kvaliteta odnosa prema njihovoj zemlji. U toj uzajamnosti definiraju se i Bog i čovjek i njihova zemlja. U Domovinskom ratu u Slavoniji, pa i u cijeloj Hrvatskoj, ljubav prema zemlji doživljavana je vrhunskom vrednotom dostojnom mučeničke smrti. |
