| Popis: |
Drugo blaženstvo u Govoru na gori glasi: ''Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!'' (Mt 5, 4). Kao i u prvome blaženstvu, i ovdje je nedostatak uzrok žalosti a onda i sreće. Dvije karakteristične situacije izazivaju duboku žalost: to su smrt i grijeh. Smrt prouzrokuje žalost i suze. Oslobađajući čovjeka iz stanja smrti u ''novom Jeruzalemu'', Bog će praktički ''obrisati svaku suzu s njihovih očiju'', a to će reći da će definitivno Bog utješiti ožalošćene. Druga situacija žalosti u NZ jest grijeh. Ne samo da vlastiti grijesi trebaju biti razlogom žalosti nego i tuđi grijesi trebaju pogađati čovjeka i izazivati u njemu stanje žalosti. Od presudne je važnosti shvatiti da žalost pretpostavlja osobni odnos. Ne oplakuje se smrt nepoznatih osoba nego poznatih i dragih s kojima smo imali duboke osobne odnose. Žalost, zapravo, nastupa uvijek kad je povrijeđen ili oštećen međusobni odnos. Samo čovjek koji ima osobne odnose, duboke i žive, može biti u žalosti. Žalost je jedan vid ljubavi prema bližnjemu ukoliko se sudjeluje u njegovoj žalosti. Ono što je rečeno za smrt vrijedi i za grijeh. Žalost koja je prouzrokovana grijehom, pretpostavlja osobni odnos s Bogom, pretpostavlja živu zajednicu s njime. Žalost nastupa zbog povrede zakona Božjega, u kojemu je očitovana njegova volja. Ta je žalost izraz ljubavi prema Bogu ; ona ne može biti nazočna u čovjeku koji ne vodi računa o Bogu. Drugo blaženstvo nosi sve oznake krajnje paradoksalnosti, jer se žalosni proglašavaju blaženima isticanjem da će upravo oni biti sretni. Bog - utješitelj učinit će da nestanu uzroci žalosti. Naime, Bog svojom nazočnošću dariva osobno zajedništvo ; on će obrisati suze s naših lica i stvoriti novi grad Jeruzalem kao grad radosti. Biti će to Božja osobna akcija koja će biti ujedno i osobna utjeha kroz ljubav. Zbog toga kršćanstvo ne bi smjelo biti religija žalosti nego radosti, ne bi smjela biti religija smrti nego života. |
