| Popis: |
Babićevo postekspresionističko razdoblje i njegovo formativno skretanje ka realističkom konceptu koji se višeslojno podudario s tendecijama »novih realizama« uslijedilo je nakon iskustava nakupljenih u Španjolskoj 1920. godine. Dvije slike nastale po povratku iz Španjlske 1921. g. Katedrala u Sevilli, a napose Toledo, u suštinskom sagledavanju motiva, u naglašenom čvrstom, konstruktivnom i plastičkom oblikovanju i tonskoj ljestvici, posvjedočuju Babićevu ranu upletenost u suvremene tokove naših »novih realizama«. Dosad nepoznata djela pronađena u pripremnim istraživanjema za ovu Babićevu izložbu antologijske retrospekcije, omogućila su novo sagledavanje te njegove dosad poprilično marginalizirane faze. U općoj neorealističkoj tendenciji postekspresionističke epohe koja se s općeg europskog plana prelila i na naš likovni prostor, Babić je, suprotno našim ranijim spoznajama, sudjelovao daleko djelotvornije, primjereno svojoj polivalentnoj naravi. Kad se s nekoliko novootkrivenih djela proširio uvid u Babićeve intereasne sfere tog razdoblja razotkrio nam se široki dijapazon njegove novorealističke recepcije, očitovane podjednako (doduše manje izraženim) stilskim morfemom i širokim rasponom novostvarnosne tematike. Očuđujuća magično realistička oblikovnost došla je do izražaja u portretu Nine Vavre, donekle u Autoportretu iz 1924., u nekoliko mrtvih priroda (Mrtva priroda s vrćem, Dragoljub, Mrtva priroda s breskvama, Cvjetača), a u pejzažu se odrazila u sublimiranoj i pročišćenoj prostornoj interpretaciji jedinstvenog fjorda Zavratnice, slikanog u tri (dosad poznate) varijacije. Sa slikom Hrvatski seljak, čvrstim plasticitetom, monumentalnom formom i tonalnim koloritom, Babić više ne korespondira na relaciji magične fascinacije već objektivnim prikazom stvara simboličku personifikaciju hrvatskog seljaka. Novostvarnosnu tematiku s društvenopolitičkim predznakom išćitavamo u dramatskom uprizorenju Ljuštine na odru, akvareliranim crtežima Ilica 1928. i U Gostuioni, a homogenizirajuću atmosferu političkog svrstavanja naroda uz Radićevu opciju predočio je na slici Govor Stjepana Radića u Požegi. Nije izostala ni važna tematska komponenta urbane ikonografije, koja je u Babićevu opusu zastupljena slikama Pred izlogom cvjećarne, Utakmica, pa i Skica s Glavnog pokusa. Sve te stilske i ikonografske podudarnosti ukazuju kako Babićeva prisutnost u tom formativnom kretanju dvadestih godina, nije bila beznačajna, nipošto marginalna, već je doista bila »babićevski« svojstvena. |
