| Přispěvatelé: |
Penezić, Zvjezdan, Slišković, Ana, Ćubela Adorić, Vera, Gregov, Ljiljana, Nikolić, Matilda, Nekić, Marina, Ombla, Jelena, Šimunić, Ana, Tokić, Andrea |
| Popis: |
U istraživanju sa skupinom od 118 studenata Sveučilišta u Zadru primijenjena je hrvatska inačica Upitnika osjetljivosti na odbacivanje (Rejection Sensitivity Questionnaire, RSQ, Downey i Feldman, 1996), koji je konstruiran pod pretpostavkom da je osjetljivost na odbacivanje unitarna karakteristika koja reflektira anksiozno očekivanje odbacivanja od strane značajnih drugih. U skladu s tim, ispitanik na upitniku procjenjuje stupanj svoje zabrinutosti zbog mogućnosti odbacivanja i vjerojatnost takvog ishoda u nizu hipotetskih situacija, a ukupni rezultat definira se zbrajanjem umnožaka ovih procjena za sve hipotetske situacije. Uz teorijske argumente, ovakav postupak izračunavanja opravdava se i navodima o jednodimenzionalnosti instrumenta, koji se, međutim, temelje na rezultatima Scree testa za višefaktorsku soluciju, koja je, zapravo, dobivena u eksploratornoj analizi tako definiranih, kompozitnih rezultata. Polazeći od zapažanja da se pretpostavka o jednodimenzionalnosti ovog instrumenta tek treba provjeriti postupkom konfirmatorne analize i da je, pritom, moguće koncipirati nekoliko modela s generalnim faktorom osjetljivosti na odbacivanje, u provedenom istraživanju testirano je slaganje podataka s modelom s jednim faktorom prvog reda, s modelom s jednim faktorom drugog reda i s bifaktorskim modelom (jedan generalni i dva grupna faktora). Indeksi pristajanja upućuju na loše slaganje rezultata s hijerarhijskim modelom te zadovoljavajuće slaganje s modelom s jednim faktorom prvog reda i, naročito, s bifaktorskim modelom. Međutim, generalni faktor u bifaktorskom modelu zapravo objašnjava vrlo malo varijance, naročito u usporedbi s grupnim faktorima. Premda se, općenito, model s jednim faktorom prvog reda pokazao najboljim, zaključak o jednodimenzionalnosti ovog instrumenta treba, ipak, uzeti s oprezom jer su, kod svih modela, zadovoljavajući indeksi pristajanja dobiveni tek nakon izbacivanja nekih čestica, čime je raspon obuhvaćenih situacija odbacivanja reduciran na interakcije s prijateljima i partnerima. Rezultati eksploratorne faktorske analize pokazuju da čestice koje pokrivaju neke druge odnose definiraju zasebne faktore, što sugerira da ovaj upitnik – u dužoj kao i kratkoj formi – zapravo ne predstavlja zadovoljavajuće homogenu mjeru osjetljivosti na odbacivanje u interpersonalnim odnosima općenito. Stabilnost dobivenih solucija treba provjeriti u istraživanju s novim i većim uzorkom, a pouzdanost mjerenja osjetljivosti na odbacivanje u različitim tipovima odnosa eventualno se može povećati dodavanjem novih čestica. |
