| Popis: |
Vratimo li se izvorniku kakvog latinskim jezikom pisanog književnog teksta iz prošlosti, i poželimo li ga pretipkati pa onda i prirediti kritičko izdanje, naći ćemo se pred poteškoćom – kako postupiti sa znakovima koji odudaraju od suvremenih konvencija u pisanju. Oko uporabe pravopisnih znakova filolozi se mahom slažu – valja ih uskladiti s današnjim pravilima i time čitatelju olakšati razumijevanje. Međutim, kako postupiti ako se autor latinskog teksta služi posebnim znakovima za glasove iz narodnih jezika, kakvih nema u latinskom jeziku, ali ni u suvremenom hrvatskom standarnom jeziku? I još, što ako se njima ni sam ne služi sustavno? Kao i kod prevođenja, i kod priređivanja pojavljuje se pitanje treba li se dosljedno držati izvornika ili je bolje manje ili više nastojati približiti se navikama publike, vodeći pritom računa koji će od dvaju pristupa omogućiti da se cjelina teksta istinitije doživi u vlastitom kontekstu. Ovo izlaganje tematizira prednosti i mane pojedinih pristupa na primjeru nekoliko latinskih i hrvatskih tekstova Pavla Rittera Vitezovića (1652 – 1713), autora koji se istaknuo i svojim radom na usustavljivanju hrvatske grafije, a kao pjesnik pokazao je znatnu sklonost jezičnim i grafijskim igrama. Upravo zbog toga bilo bi teško ne upitati se na njegovom primjeru treba li čuvati izvorna grafijska rješenja hrvatskih glasova u latinskom tekstu. |
