| Popis: |
Rezultati istraživanja europskih zemalja ukazuju da učenici u Estoniji i Hrvatskoj najmanje vole školu. Najviše su njome opterećeni u Turskoj, a najmanje u Švedskoj. Iskustva učenika reflektiraju se na samopoimanje, samopoštovanje i školski (ne)uspjeh učenika, kao kompleksnu varijablu koju definiraju brojni pedagoški, psihološki i socijalni čimbenici. Školski neuspjeh složeni je fenomen koji ne dopušta učenicima prikladno živjeti i uspješno ostvarivati aktivnosti u školi i razredu na spoznajnoj, emocionalnoj i socijalnoj razini. Ima tendenciju rasta, rezistentan je na suzbijanje i otklanjanje. U različitim oblicima prisutan je kod 15-ak posto učenika. Glavne uzroke školskog neuspjeha čine individualni i obiteljski faktori. Od individualnih prednjače akademska prokrastinacija, nedostatak motivacije, problemi s koncentracijom i/ili pažnjom, psihički poremećaji te specifične teškoće u učenju. U rizičnu skupinu spadaju učenici koji nemaju razvijene socijalne vještine, podršku vršnjaka i(li) nastavnika, kao i žrtve vršnjačkoj nasilja. Od obiteljskih faktora najznačajniji su zanemarivanje djeteta, nedosljednost u odgoju, distres, obiteljska otuđenost te gubitak obiteljske kohezije izazvan razvodom ili smrću roditelja. Raspoloženje i emocije imaju dubok utjecaj na spoznajno funkcioniranje: pozornost, procesuiranje informacija i pamćenje. Školski neuspjeh često se uklapa u osobnu životnu priču, a učionica može biti jedan od glavnih izvora nesigurnosti učenika. Bježanje s nastave, najčešće provocirano školskom sredinom, pouzdan je znak nekoga sukoba, nesklada ritma odrastanja i pedagoških normi. Učenici se njime koriste kao načinom sučeljavanja sa stresom, da bi se rasteretili negativnih osjećaja i(li) da bi pridobili pažnju. Prije petnaestak godina s nastave su bježali uglavnom neuspješni učenici, a u današnje vrijeme jednako izostaju i odlični učenici. Prema podacima MZO-a, tijekom jedne nastavne godine iz navedenog razloga s nastave izostane oko 13 posto učenika u ukupnom trajanju od 10 i više radnih dana. Zbog učestalosti i složenosti rizičnih čimbenika školski apsentizam može biti prekursor nepoželjnih i negativnih razvojno-socijalnih ishoda. Kratkoročne su posljedice socijalna otuđenost, obiteljski konflikti, niži uspjeh i školska fobija, a dugoročne školski neuspjeh i različiti oblici socijalne patologije. Metaanaliza znanstvenih istraživanja ukazuje da oko 20 posto školske djece, među kojima 4 posto adolescenata odbija pohađati nastavu. Fobija od škole je kompleksan, multikauzalni fenomen praćen neprimjerenom razinom anksioznosti koji uzrokuje znatne teškoće u obiteljskom, socijalnom i akademskom funkcioniranju. Jednako pogađa oba spola, neovisno o sposobnostima (IQ-u) i SES-u. Spada u skupinu anksioznih poremećaja, a nerijetko ju prate somatoformne smetnje i izbjegavajuće ponašanje. Može se javiti u komorbiditetu s poremećajima raspoloženja (depresivna epizoda i distimija). U obiteljskoj anamnezi majke često pate od paničnoga poremećaja. Češće se javlja nakon distresa (bolest u obitelji, rastava, smrt roditelja), interpersonalnih konflikata (u obitelji i/ili školi), hospitalizacije, selidbe ili školskih praznika. Tijekom boravka kod kuće simptomi se znatno reduciraju. Kod djece i adolescenata s fobijom od škole obiteljska dinamika je narušena. Njihove su majke sklone simbiozi, zaštićujuće ili kritizirajuće, a dijete im služi kao zamjena za odsutnoga partnera ili kao oružje protiv njega. Očevi su nedovoljno prisutni u odgoju, aktivni su izvan obitelji i profesionalno uspješni. U odnosu prema djetetu, odnosno adolescentu, mogu biti intruzivni i bez osjećaja za složenost problema. Granice koje postavljaju su fluidne prema unutra, a rigidne prema van. Dijete je emocionalno ambivalentno prema roditeljima, a agresiju premješta na objekt koji može kontrolirati i/ili izbjegavati, a to je škola. Fobija od škole češća je kod adolescenata s anksioznim crtama karaktera: dijete i/ili adolescent prije odlaska u školu ima glavobolju i/ili bolove u trbuhu, u školi u stresnim situacijama pocrveni i ponaša se uznemireno, izbjegava pojedine predmete, ima poteškoća u izvršavanju školskih obveza, nerado piše domaće zadaće, često uz verbalnu agresiju i odlazi iz škole prije završetka nastave. Pedagozi i stručnjaci za psihičko zdravlje savjetuju da kada je fobija od škole toliko razvijena da dijete, odnosno adolescent više ne dolazi u školu, nego je kod kuće, treba inzistirati na održavanju kontakta i kontinuiteta sa školom, prepisivanju školskoga gradiva i pisanju domaćih zadaća. Također, učeniku treba omogućiti da dolazi u školu na predmete koje voli. Ako se za mjesec dana stanje ne popravi, učenika treba uključiti u psihoterapijski tretman ; u protivnom problem može eskalirati razvojem agorafobije i/ili napuštanjem školovanja. U težim slučajevima dječji i adolescentni psihijatri uz psihoterapiju preporučuju i psihofarmakoterapiju SIPPS-a koju treba uzimati 4 do 6 mjeseci nakon redukcije (primarnih) simptoma. Rješavanju problema treba pristupiti interdisciplinarno. Imperativ je pomoć djetetu, odnosno adolescentu i obitelji, a glavni je cilj povratak učenika u školu. Dosadašnja iskustva pokazuju da je tretman puno uspješniji kod djece mlađe od 11 godina. Logoterapijski pristup u radu s djetetom ili adolescentom koji pati od školske fobije (primarno) uključuje derefleksiju, a u radu s roditeljima (čija je obiteljska dinamika nerijetko narušena) preispitivanje (vlastitog sustava) vrijednosti, promjenu stava i samonadrastanje. |
