| Popis: |
Knjiga Ironijske strategije distopije nastoji pokazati da je ironija, shvaćena kao (makro)struktura, jedna od osnovnih i konstitutivnih osobina žanra distopije. S tim ciljem, najprije definira ironiju kao strukturu te raspravlja o važnosti konteksta za razumijevanje ironije, o teorijama koje ironiju povezuju s konceptom persone, o preklapanju ironije s različitim žanrovima i načinima, kao i o metatekstualnoj funkciji ironije. Radi istraživanja povijesti žanra distopije i ustanovljavanja njegove valjane i relevantne definicije, osvrće se i na žanrove koji su s distopijom na neki način srodni ili povezani: utopiju i znanstvenu fantastiku. Posebnu pozornost posvećuje specifičnom intertekstualnom odnosu distopije prema utopiji. Nakon teorijske rasprave, knjiga analizira klasike distopijske književnosti i filma ; romane: Mi Jevgenija Zamjatina, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja, Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Georgea Orwella, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Paklena naranča Anthonyja Burgessa i Sanjaju li androidi električne ovce? Philipa K. Dicka, te filmove: Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Michaela Radforda, Brazil Terryja Gilliama, Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta, Paklena naranča Stanleyja Kubricka i Blade Runner Ridleyja Scotta. Zaključno, u knjizi Ironijske strategije distopije distopija je definirana kao žanr koji počiva na suprotstavljanju priče (vlasti) i protu-priče (buntovnika), od kojih druga podriva i diskreditira prvu ; zatim na intertekstualnom polemičnom odnosu s arhižanrom utopije, čije pretpostavke evocira i kritizira ; te na satiričkom odnosu prema samoj empiričkoj stvarnosti, čije elemente ekstrapolira da bi ih razotkrila i kritizirala ; pri čemu se navedene strategije smatraju inherentno ironijskima. |
