| Popis: |
Franjo Marković (1845-1914), hrvatski filozof, pedagog, pjesnik, književni i kulturni teoretičar i kritičar te jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bio je osnivač katedre za filozofiju i njezin prvi profesor na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Štoviše, obnašao je i dužnost dekana, a potom i rektora, pa stoga i ne čudi prosudba koju je 1974. godine izrekao Vladimir Filipović u »Uvodnoj napomeni« djela Filozofijski portret Franje Markovića Alberta Bazale, iz koje doznajemo da je Marković »predstavljao jednu od najznačajnijih kulturnih ličnosti naše uže domovine Hrvatske u razdoblju njenog stvaralačkog književnog i kulturnog uspona druge polovice XIX. i početka XX. stoljeća.« No, Marković je, što pak doznajemo iz doktorskog rada Društvena i politička djelatnost Franje Markovića, koji je napisao, i 2013. godine obranio povjesničar Ivan Peklić, »u dosadašnjoj hrvatskoj kulturnoj javnosti percipiran kao književnik ili filozof, dok se o njegovoj političkoj, društvenoj i prosvjetnoj djelatnosti pisalo vrlo malo, i to prigodom nekih obljetnica.« O točnosti Peklićeve prosudbe Markovićeve važnosti u području društvenih djelatnosti svjedoči činjenica da je bio osnivačem i suradnikom brojnih društava, kao što je, primjerice, Hrvatsko skupno književničko društvo, Hrvatsko opće prosvjetno blagotvorno društvo, Hrvatsko planinarsko društvo te društva »Didaktika«, potpornog društva za stručne vježbe kandidata srednjoškolskog učilišta. Osim toga, što doznajemo iz, primjerice, desetog sveska Građe za povijest školstva Kraljevinâ Hrvatske i Slavonije Antuna Cuvaja iz 1913. godine, Marković je u listopadu 1896. godine predložio osnivanje humanitarnog i građanskog društva na Sveučilištu, koje je nazvano »Hrvatska mensa academica«. Markovićevu zainteresiranost za osnivanje takva društva potvrđuje i njegova »Promemoria«, posvećena »sabiranju za hrv.[atsku] menzu akademičnu i hrv.[atski] akademični dom u Zagrebu«, koja se nalazi u sklopu Markovićeve rukopisne ostavštine. Iz nje doznajemo i, primjerice, to da se Marković mudro dosjetio načina prikupljanja sredstava za pokreta nje djelovanja menze i doma, predloživši da se »u svrhu kulturne uspomene na 50godišnje vladanje cara Franje Josipa I« menza i dom nazovu »Mensa accademica Francesco-Josephina u Zagrebu (Franje-Josipovo), a tako se neka i zove dom: Croatica domus accademica Francesco Josephina (Franje- Josipovo)«. Premda je Društvo, prema spoznajama anonimna autora zapisanima 1937. godine u dnevnim novinama Večer, započelo sa svojim djelovanjem 1898., a prema Cuvajevim spoznajama, 1908. godine, Marković je bio ne samo njegovim inicijatorom i osnivačem, nego i osnivačem sveučilišne menze u kojoj su se hranili brojni studenti zagrebačkog sveučilišta. U izlaganju ću istražiti okolnosti osnivanja društva »Hrvatska mensa academica«, a onda i okolnosti pokretanja djelovanja akademske menze i akademskog doma, pri čemu ću, što sugerira i naslov, posebnu pozornost posvetiti Markovićevoj ulozi i doprinosu u tom poduhvatu s kraja 19. stoljeća. |
