| Popis: |
Naslov ovoga rada, « ; Katolištvo Željka Mardešića» ; može u prvom trenutku izazvati zabunu: kao da se propituje pravovjernost, tj. cjelovitost vjere najvećega suvremenog sociologa religije u nas, koji je usto bio crkveno angažirani i iskreno prakticirajući vjernik. No takva bi pomisao bila kriva. Ovim radom autor, naime, razlaže specifičnost katolištva koje je usvajao i za koje se zalagao Ž. Mardešić, a koje nije iskreno usvojeno u onim krugovima katolika koji ne prihvaćaju iskreno ni Drugi vatikanski sabor. Katolištvo Ž. Mardešića se zapravo uspoređuje s poimanjem katolištva ovih potonjih koji su u Hrvatskoj poprilično prisutni i aktivni. Da bi, dakle, ukazao na specifičnost katolištva Ž. Mardešića, autor u prvom dijelu razlaže « ; Osnovne koordinate osobnog polazišta» ; Ž. Mardešića, koje autor prepoznaje u činjenici da je Ž. Mardešić bio istodobno i iskreni eklezijalni vjernik i uvjereni demokrat. Sinteza tih dviju njegovih fundamentalnih opcija jest polazište za razumijevanje njegovoga katolištva. Uvažavajući tu činjenicu, autor prilazi analizi specifičnosti katolištva Ž. Mardešića s dva polazišta: afirmativnoga i negativnoga. Najprije se u afirmativnom polazištu razrađuje one vrednote koje su za Ž. Mardešića u katolištvu osnovne i bitne, a to su: a) kršćanska duhovnost, b) teologija Drugoga vatikanskoga sabora i c) ekumenizam, a u drugom je riječ o onim varijantama katolištva koje su negacija i suprotnost tomu, i koje onda, kao takve, Mardešić odbacuje, a to su: a) ideološki katolicizam i b) politički katolicizam. Na kraju autor zaključuje: « ; Željko Mardešić je bio veliki duh u krhku tijelu. Veličina njegova duha sastojala se u beskompromisnom opredjeljenju za istinito i sveto: za istinom je tragao kao znanstvenik duboke erudicije, a za svetim kao kršćanski vjernik. Njegovoj pronicljivosti nije mogla promaknuti laž, podmetnuta za istinu, ni profano i grešno, podmetnuto za sveto. U katoličanstvu, poglavito onomu koje je reafirmirano na Drugom vatikanskom saboru, otkrio je svoj duhovni dom u kojem će moći razvijati obje te svoje osobine, što je do smrti ustrajno radio. Skromno i ponizno, kako to uostalom jednom sljedbeniku Isusa Krista jedino i priliči.» |
