| Popis: |
Osjetljivost na odbijanje je dispozicija koja se definira kao povećana tendencija za anksioznim očekivanjem, povećana spremnost za percipiranjem te pretjerano reagiranje na situacije u kojima je odbijanje implicitno ili očito (Downey i Feldman, 1996). Prema modelu osjetljivosti na odbijanje, ista se razvija zbog odbijajućih postupaka značajnih osoba, odnosno kad su želje za bliskošću opetovano nerealizirane. Smatra se značajnim kognitivo- afektivnim rizičnim faktorom za psihološku neprilagođenost koji objašnjava kako socijalna iskustva doprinose razvoju psihopatologije. Međutim, još uvijek nije istražen odnos vršnjačkog i roditeljskog odbijanja, osjetljivosti na odbijanje i usamljenosti. Upravo zbog toga, cilj ovog istraživanja je ispitati medijacijsku ulogu osjetljivosti na odbijanje između retrospektivno procijenjenog vršnjačkog, majčinog i očevog odbijanja te usamljenosti. U longitudinalnom istraživanju s dvije točke mjerenja, čiji je vremenski razmak bio 5 mjeseci, sudjelovalo je 277 studenata (prosječna dob 20, 4 godine). Upitnik samoprocjene retrospektivnog vršnjačkog, majčinog i očevog odbijanja te osjetljivosti na odbijanje ispunili su u prvoj točki mjerenja, dok su upitnik usamljenosti procijenili u drugoj točki, odnosno nakon 5 mjeseci. Medijacijska analiza je provedena u PROCESS macro-u gdje su prediktori bili vršnjačko, majčino i očevo odbijanje, medijator je bila osjetljivost na odbijanje, zavisna varijabla usamljenost, dok je spol sudionika bio kovarijat. Rezultati pokazuju da je osjetljivost na odbijanje bila potpuni medijator između prisjećanja majčinog odbijanja i usamljenosti, a djelomični između prisjećanja vršnjačkog odbijanja i usamljenosti. Kad je riječ o očevom odbijanju, nije pronađen ni značajni izravni niti neizravni učinak. Osim novih znanstvenih spoznaja, rezultati ovog istraživanja mogu doprinijeti razvoju praktičnih intervencija koje bi prevenirale ili spriječile štetne posljedice vršnjačkog i roditeljskog odbijanja. |
