| Popis: |
Kao što i naslov sugerira, u prvome dijelu izlaganja zadržat ću se na Generalićevu slikarskom bestijariju gdje su me ponijele i slikareve (razgovorne) interpretacije pojedinih zoo-motiva. I tako dok su neki povjesničari umjetnosti u njegovoj slici Raspeti pevac (1964) iščitavali alegoriju sudbine, univerzalnu ljudsku dramu, sâm je slikar izjavio – iz aspekta svakodnevice – kako je "samo" riječ o slikarskoj (njegovoj) osveti jednome vrlo bučnome (realnom) pijevcu. Odnosno, kao što je izjavio Mladenu Pavkoviću: "Pijetao pa i kokoši veliki su prijatelji seljaka. Ljudi često i razgovaraju s njima" (Generalić, prema Pavković 2012:69). Generalićev apsolutan dodir s prirodom pokazuje i njegova slika Moj atelier (1959), gdje je riječ o ateljeu njegova seoskoga dvorišta te poput umjetnika land arta atelje i galeriju zamjenjuje prirodom. U post scriptumu zadržat ću se pak na Generalićevu odnosu prema Krleži koji ga, kao što je slikar (odnosno kao što ga je u monografiji poetski odredio Dimitrije Bašičević Mangelos – "autentičan i polupismeni seljak u orbiti naše kulture") često isticao, nije cijenio. |
