| Popis: |
Pojam JET ventilacija označava potpuno različit koncept od „klasične“ mehaničke ventilacije. Standardno se mehanička ventilacija izvodi postavljanjem endotrahealnog tubusa (ET) između glasnica u traheju te se napuhavanjem malog balončića („cuffa“) i spajanjem vanjskog dijela tubusa na crijeva respiratora osigurava potpuno zatvoren respiratorni krug. Ovakav način ventilacije osigurava dišni put te omogućuje potpunu umjetnu izmjenu plinova, ali je ograničavajući faktor za niz operacija na glasnicama i početnom dijelu gornjeg dišnog puta. Ovo je naročito primjetno u laringomikroskopskoj kirurgiji gdje ET tubus može kompromitirati ili potpuno onemogućiti kvalitetan operativni zahvat i rješavanje osnovnog problema bolesnika. Kod JET ventilacije ne postoje klasične krivulje ventilacije te za njeno izvođenje nije potreban zatvoren respiratorni krug. Osnovne karakteristike ventilacije uključuju izrazito visoku frekvenciju ventilacije uz volumen udaha manji ili jednak mrtvom prostoru.Iako počeci JET ventilacije datiraju još iz 1967. god, do pojave modernih aparata nije bilo moguće dugotrajnije ventilirati bolesnika JET ventilacijom zbog tehničkih ograničenja, prvenstveno retencije CO2. Superimposed high-frequency jet ventilacija (SHFJV) razvijena je 1990.g. integracijom posebnih konektora za mehaničku jet ventilaciju u rigidne laringoskope, a sam ventilator unaprijeđen je da kombinira simultanu ventilaciju visoko- i niskofrekventnim jet-om. Na ovaj način omogućena je potpuna vizualizacije operativnog polja za operatera uz istovremenu mogućnost adekvatne mehaničke ventilacije (oksigenacije i eliminacije CO2) na potpuno otvorenom sustavu. Sama JET ventilacija bazirana je na 4 osnovna fizikalna efekta - Venturi (Friction) efektu, povlačenju (Entrainment), formaciji špica (Spike Formation)/koaksijalnom modelu protoka te Taylorovom disperznom gibanju/miješanju plinova. Plinovi koji se isporučuju pod velikim tlakom struje kroz uzak otvor velikom brzinom zbog čega dolazi do stvaranja negativnog tlaka na izlaznom otvoru katetera. Zbog toga dolazi do povlačenja zraka iz okolnog prostora. Time se povećava volumen udaha, ali se smanjuje zadana inspiratorna koncentracija kisika zbog miješanja smjese plinova iz ventilatora sa sobnim zrakom. Svježi plin ulazi u pluća kroz centralni „spike“ protok u sredini dišnih puteva, dok u isto vrijeme plinovi izlaze iz pluća kružno uz periferni dio dišnih puteva (koaksijalni protok). Visokofrekventni dio ventilacije (HF JET) generira pozitivan end ekspiratorni tlak, odnosno pulsatilni PEEP i uz FiO2 je primarno odgovoran za oksigenaciju bolesnika. Niskofrekventni jet (NF JET) generira inspiratorni plato tlak u plućima, slično klasičnom pozitivnom inspiratornom tlaku (PIP) te je odgovoran za eliminaciju CO2. Superpozicija HF Jet-a na NF Jet dovodi do pulsatilnog NF inspiratornog plato tlaka, slično BiPAP modu ventilacije na klasičnim respiratorima. Područja primjene su laringomikroskopije, kirurgija grkljana, trahealna kirurgija, stentanje traheje, uklanjanje stranih tijela dišnog puta, bronhoskopije (dijagnostičke i intervencijske), resekcije pluća, „one-lung” ventilacija, ventilacija ARDS bolesnika u JIL-u, ventilacija neonatusa sa respiratornim distresom... Prednosti SHFJV uključuju kompletnu vizualizaciju op. polja kod operacija grkljana i traheje, više mjesta za manipulacije instrumentima, primjenu lasera bez rizika, smanjen rizik barotraume, izostanak potrebe za traheotomijom, smanjenje vremenskog ograničenja op. zahvata te smanjeno izlaganje osoblja inhalacijskim anesteticima jer se anestezija izvodi u totalnoj intravenskoj tehnici. Sama anestezija uz JET ventilaciju je jednostavna i sigurna za primjenu te je evaluirana u više od 100 objavljenih znanstvenih članaka Osnovni nedostatak je potreba za dodatnim klasičnim anesteziološkim aparatom u op. sali što značajno poskupljuje cijeli postupak te relativno mali broj indikacija/bolesnika izvan najvećih centara čime se produljuje krivulja učenja anesteziologa i edukacije osoblja. |
