| Popis: |
Jezičnopolitička pitanja vezana za hrvatski standardni dijalekt i u današnje, post-standardizacijsko doba izazivaju brojne stručne prijepore i velik interes javnosti, što je očekivano i sasvim u skladu sa simboličkom, identitetskom funkcijom jezika i njegovih brojnih varijeteta. Opće je poznato da i jezikoslovci i laici iskazuju raznolike stavove o jeziku (kao i o drugim, izvanjezičnim pojavama), od iznimno konzervativnih do krajnje liberalnih. S time u vezi postoji nekoliko problema o kojima vrijedi raspraviti na razini jezične politike i jezičnog planiranja. Naime, (1) varijabla u kojoj bi se jezikoslovci trebali razlikovati od laika razina je stručnog znanja, odnosno od jezikoslovaca bismo očekivali da u svojem angažmanu u jezičnom planiranju koriste lingvističke spoznaje umjesto da ih zanemaruju, a u Hrvatskoj se često događa upravo potonje. Ignoriraju se poznati i prošireni mehanizmi sinkronijske varijacije, dijakronijske promjene i jezične pragmatike, pri čemu se i vrlo nizak stupanj varijantnosti redovito prikazuje kao navodno realan problem jezičnog planiranja. Također, (2) u javnom diskursu o jeziku često se ne pravi razlika između a) deskriptivnih činjenica o jeziku i b) preskriptivnih stavova o jeziku odnosno jezičnih ideologija, zbog čega se smanjuje kvaliteta standardoloških rasprava. S tim je povezano i to da (3) neki jezikoslovci smatraju da se jezična politika može voditi apolitički, neutralno, objektivno i strogo znanstveno ili pak ideološkim smatraju samo radikalne konzervativne ili liberalne stavove o jeziku dok umjerene stavove percipiraju kao neutralne i znanstvene. Sve to upućuje na (4) to da bi sudionici jezičnog planiranja trebali razmisliti o vlastitim diskursnim modelima, metaforama, predodžbama i strategijama kojima se služe kako bi raspravljali o jeziku i njegovoj varijantnosti odnosno promisliti kako ti modeli odražavaju ili pak stvaraju stručna znanja, s neizbježnim društvenim posljedicama u procesu širenja određenih modela kao 'znanstvenih' i time 'neupitnih'. Stav je ovoga autora da će nakon navedenog biti lakše odgovoriti na pitanja koja se tiču potrebe i vrste novih standardizacijskih angažmana te da bi umjesto zakona koji bi propisivao upotrebu neke rigidne verzije standardnog dijalekta bilo bolje promisliti o načinima na koji se može smanjivati jezična diskriminacija i promovirati jezična raznolikost. |
