| Popis: |
Članak polazi od polisemantičnosti riječi esej, s naglaskom na njegova dva značenja: ogled i pokušaj. Stoga se u svezu dovode dva iz njih derivirana te međusobno uvjetovana pojma, ogledanje i stvaranje, a oba se očituju u nesvršenosti i nesavršenosti, stanovitoj perpetuiranoj odgodi. Nadalje, kroz primjer Montaigneove erudicije, kao i načina pisanja (uronjenost u tuđe tekstove) te mišljenja, promatra se odnos čitanja i humanističkog (samo)obrazovanja koje je najčešće tek hotimični čin, a ne djelo promišljene namjere. S obzirom da (samo)obrazovanje podrazumijeva samooblikovanje posredstvom teksta (u najširem smislu), polazi se tragom u Montaigneovim esejima nekoliko puta izrečenom sumnjom u subjektovu samodostatnost i time se aktualizira pitanje o mogućnosti njegova obezličenja pod teretom citata/citatnosti. Analogijom prema Foucaultovu čitanju Don Quijotea zaključuje se da Cervantesov lik životom traži potvrdu literature, dok Montaigne lektirom potvrdu života. U posljednjem dijelu teksta suprotstavlja se Montaigneova optimistična vjera u znanje s onom apokaliptičnom koju je Samuel Beckett iskazao u svojem romanu Molloy, a koja ukazuje na (post)modernističku viziju disperzije subjekta. Metafora koja se proteže cijelim tekstom i putem koje je pristupljeno ovdje ukratko iznesenim ključnim problemima je slika Narcisa zagledanog u vlastiti lik u vodi. |
