| Přispěvatelé: |
Barišić, Pavo, Ćurko, Bruno, Guć, Josip, Jurić, Hrvoje, Knorr, Lidija, Matijević, Mira, Papo, Demian |
| Popis: |
Prosudbama koje je polihistor Miroslav Krleža (1893. – 1981.) posvetio spoznajama svojega suvremenika, sveučilišnog profesora i povjesničara filozofije Vladimira Filipovića (1906. – 1984.) o obilježjima hrvatske renesansne filozofije i nauku hrvatskih renesansnih filozofa, dosad nije posvećena primjerena pozornost. Krležin opus, naime, sadrži i konceptnu, a onda i konačnu inačicu rukopisa u kojima su prisutne ocjene Filipovićeva članka »Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića« otisnutog 1950. godine u Zborniku u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450 – 1950. U objema inačicama rukopisa Krleža je kritizirao Filipovićeve stavove. Naročito ga je ražestila tvrdnja da učenja brojnih hrvatskih renesansnih filozofa, primjerice Jurja Dragišića, Benedikta Benkovića i Grgura Budisaljića, nisu bila, bilježi Filipović, »odraz našega života, niti izraz naše sredine«, jer su »bez životne veze sa svojim narodom.« Osim toga, Krleža se protivio i brojnim Filipovićevim zapisima o Maruliću, posebice onom da, kako ističe Filipović, »stojeći pred kulturno- političkom alternativom: ili islam ili kršćanstvo – (tertium non datur!) – Marulić je mogao birati samo ovo drugo.« Krleža je bio uvjeren da Filipović nije bio upućen u obilježja hrvatske renesansne filozofije i da nije razumio filozofsku misao hrvatskih renesansnih pisaca. U rukopisu je zato zapisao da Filipović »zaista nelogično, govori o tome kako sva ta filozofija nije odraz našega života i naše sredine, jer su ti problemi daleko od naših briga, kao na primjer od briga Dragišićevih, koji je bio bjegunac iz Bosne, a Bosna je ležala u ruševinama svoje definitivne katastrofe.« Potom je dodao da »čitava hrvatska tj južnoslovjenska historija naše civilizacije odvijala se u znaku treće varijante«, pa zaključio da »magistrala nas naše historije uči, da takve kontrareformacione teze, kao što je ova Vladimira Filipovića – ‘o tertium non daturu’ naše civilizacije predstavljaju negaciju očite materijalne istine.« Osim toga, konstatirao je da je Filipovićev članak »slaba seminarska radnja, bez naročite vrijednosti« te nešto »potpuno suvišno da bude štampano«, i to usprkos tome što joj je autor »extra ordinarius philosophiae«, kojega je, među ostalim, opisao i ovako: »glupan«, »idijot«, »mistifikator«, »arnoldijanac ex cathedra« koji »bjesomučno fanatično zaglupljuje svijet«. Inače, prosudbe o Filipoviću i njegovu filozofskom svijetu Krleža je izložio i u leksikografskim marginalijama (marginalia lexicographica) sredinom 1950-ih godina, kada je kao glavni redaktor Enciklopedije Jugoslavije promišljao o autoru koji bi bio najbolji za pisanje natuknice posvećene filozofu, pedagogu i pjesniku Gjuri (Đuri) Arnoldu (1853. – 1941.). Nakon što se zapitao »tko će to prikazivati?«, ponudio je i odgovor: »Svakako ne tip Vladimira Filipovića, jednog zakašnjelog postherbarthovca.« Članovi Redakcijskog vijeća Enciklopedije Jugoslavije prihvatili su Krležinu sugestiju, pa natuknicu o Arnoldu doista nije napisao Filipović, nego pedagog Josip Demarin (1895. –1981.). |
