| Popis: |
Književnopovijesna i književnokritička recepcija Jagode Truhelke kao i njezina pozicija u povijesti hrvatske književnosti i kulture prilično je ambivalentna tema. Riječ je o književnici kršćanske svjetonazorske koncepcije koja je u razdoblju do Drugog svjetskog rata iznimno hvaljena, posebice u kontekstu dječje književnosti, čineći uz Ivanu Brlić Mažuranić i Vladimira Nazora stožernu figuru hrvatske dječje književnosti prvih desetljeća 20. stoljeća. U tom su razdoblju Jagodu Truhelku većinom pratili afirmativni književnokritički osvrti. Nakon Drugog svjetskog rata, zbog ideoloških razloga, njezin je književni i kulturni rad potonuo u zaborav i tendenciozno tumačenje. U radu se analiziraju književnokritički tekstovi objavljeni 1920-ih i 1930-ih godina koji svjedoče o autoričinu približavanju katoličkoj književnosti i katoličkom pokretu, što se uvelike reflektiralo i na njezino književno stvaralaštvo 1930-ih godina (Otac, 1931. ; Zlatko, 1934. i Vječna zaručnica, 1939.). Svjedoče tome književni listovi u kojima Truhelka objavljuje i koji većinom donose književnokritičke osvrte (Hrvatska prosvjeta, Obitelj, Luč, Hrvatska smotra, Hrvatska straža, Hrvatski list), nakladnici koji objavljuju njezina djela (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima) te književni povjesničari i kritičari koji prate njezin rad (Ljubomir Maraković, Josip Andrić, Petar Grgec, Zdenka Smrekar, Zdenka Marković). Ponuđeni katolički imaginarij bio je i ključnim razlogom Truhelkina prešućivanja nakon Drugog svjetskog rata, a postepena književnokritička i kulturna rehabilitacija omogućena tek krajem 1960-ih godina. |
