| Popis: |
„Neka odgoj bude 'snaga koja pomiruje' sposobna staviti u središte osobu u njezinoj cjelovitoj stvarnosti.“ – Papa Franjo Vođeni Papinom mišlju, dobar učitelj i dobar vjeroučitelj potreban je u obrazovanju kao kormilar, a nikako kao podređenik digitalnoga doba. Unatoč ubrzanome razvoju digitalnih tehnologija, u eri ekrana kao i u digitalnoj eri, svaka od njih postaje novim alatom čovjeku koji će ga koristiti za unaprjeđenje obrazovnoga sustava i odgojno-obrazovnih procesa s učenicima. Svaka inovativnost sa sobom nosi prilike i izazove te u kontekstu obrazovanja niti jedna nije u cijelosti dobra ili isključivo loša – sve dok joj čovjek, odnosno učitelj, ne da jasno značenje i u tom smjeru i koristi u radu i djelovanju s učenicima. Digitalizacija obrazovanja sa sobom ne nosi nužno probleme već prilike za poboljšanje postojećega stanja, osobnoga usavršavanja, prilagodbe dosadašnjih navika pri poučavanju te stvaranje novih, inovativnih pristupa sukladno vremenu u kojem živimo, ali i promjenama interesa i navika učenika koji su pred (vjero)učiteljem. Svaka nova generacija učenika sa sobom nosi nove interese, nove prilagodbe, ali i niz novih prilika. Spoj suradnje vjeroučitelja s učenikom ključan je u snalaženju, a kasnije i proaktivnom korištenju novih, digitalnih tehnologija u nastavi. U takvom odgojno-digitalnom savezu, nužno je svaki cilj posvetiti unaprjeđivanju odrastanja i obrazovanja djece koje se posebno ogleda u kvaliteti i načinu provedbe nastave vjeronauka u osnovnim školama, a samim time i uključivanjem medija i svih prednosti koju medijsko-informacijske tehnologije nude. Tehnološkim determinizmom stvorila se takozvana kultura kontroliranja radnji djece uz medije, ali i njihovim korištenjem. Stoga je jasno da se nastavno na spomenuti fenomen, dodatno razvila digitalna kultura unutar koje današnje generacije već imaju djelomično određen tijek djetinjstva i obrazovanja, ali i naznaka ključnih temelja i vrijednosti za odraslu, zreliju dob. Samim time se i odgovornost vjeroučitelja, ali i svih sudionika dječjega odrastanja i obrazovanja, povećava. Uporaba medija kao odgojno-obrazovnoga alata u nastavi, ali i uveliko korisnoga saveznika pri osmišljavanju digitalno uvjetovane nastave, podrazumijeva i detaljno i precizno te sustavno razumijevanje medija i njihove uloge u društvu, a potom i u nastavi ; sve s ciljem što ranijeg usvajanja i poučavanja vještine kritičkoga mišljenja i vrednovanja različitih sadržaja kojima je društvo, s naglaskom na djecu, svakodnevno izloženo. U demokratskim društvima upravo je potonje neizbježan način za postizanje razvoja, a istovremeno izbjegavanje stagnacije ili nazadovanja društva te donošenja kritički odgovornih i savjesnih odluka. Dakako, upravo je osnovnoškolski obrazovni sustav (kroz prizmu nastave vjeronauka) jedan od čimbenika razvoja kritički odgovornih učenika s razumijevanjem cjelovitoga medijskoga prikaza društvene stvarnosti, ali i prepoznavanja te razumijevanja i razlikovanja medijski konstruirane stvarnosti. Stoga je obrazovanje učitelja (kao i ostalih sudionika u dječjem odrastanju) određeno kontinuitetom u skladu s razvojem novih digitalnih tehnologija koje su – s osobitim naglaskom tek – pripomoć i koristan alat čovjeku, jer upravo on i u digitalnoj eri ostaje u središtu, nikako obratno. Pri poučavanju uz medije i o medijima, nužno je razumijevanje medijske i informacijske pismenosti kao i transpismenosti kao krovnoga pojma jednom od temeljnih ljudskih prava vezanoga uz razvijanje kompetencija u području kritičkoga vrednovanja različitih informacija i sadržaja od najranije dobi. S osobitim naglaskom na nastavu vjeronauka koji uporišta za svoje vrijednosti ima u Božjoj pedagogiji, nužno je razumjeti svaki oblik konteksta koji posredstvom čovjeka može imati utjecaj na društvo, bilo da je riječ o općedruštvenom, obrazovnom, kulturološkom, političkom ili drugom kontekstu. Medijski korisnici kao odgovorni građani, svoje kritičko vrednovanje, donošenje odluka, ali i kreiranje mišljenja te preciznošću pri zauzimanju stavova oko društveno relevantnih tema, temelje imaju upravo i u osnovnoškolskoj nastavi, a korijenje i kroz nastavu vjeronauka – jednoga od temeljnih predmeta za razumijevanje cjelovitosti i sveobuhvatnosti stvarnosti „digitalnoga saveza“ u školstvu te kvalitetne platforme za pretvaranje digitalnih izazova u trajne digitalne prilike. Slijedom svega navedenoga, cilj je ovoga predavanja na više razina pojasniti terminologiju, način nastanka, utjecaja i djelovanja digitalnih tehnologija te važnost razvijanja digitalnih kompetencija za razumijevanje „digitalnoga saveza“ u obrazovanju, s osobitim naglaskom na nastavu vjeronauka, ali i sveoubuhvatnog pristupa otvorenosti koja isključuje indiferentnost u digitalnoj eri. Također, polaznici će biti upoznati s važnošću povezivanja i suradnje kao ključnih tipova djelovanja u izgradnji kvalitetnijeg i digitalno upotpunjenijeg nastavnoga procesa, a sve u službi najšire zajednice i poveznica između obitelji, župa i škola kroz odgoj čije se temeljne vrijednosti ne gase dolaskom digitalnih alata. Tijekom predavanja bit će istaknute i dominantne razlike između tradicionalnoga i digitalno uvjetovanoga obrazovanja s naglaskom na praktične načine uporabe digitalnih alata za unaprjeđivanje nastavnih procesa. Vjeroučitelji i vjeroučiteljice će zbog svoga poziva, biti dodatno osnaženi kroz primjere djelovanja u „digitalnom savezu“ obrazovanja te će biti upućeni i na korisne platforme i izvore za daljnji rad u svojim osnovnim školama. Pregledom prilika i izazova digitalnoga obrazovanja, dat će se i konkretnija rješenja za razvijanje kritičkoga mišljenja kod djece osnovnoškolskoga uzrasta te primjenjiva rješenja koja brišu granice različitosti svakoga od učenika te ih ističu kao posebnosti i dodatne vrijednosti jednoga razreda, generacije, škole. Najširi cilj predavanja i istaknute teme jest osobna, a potom i kolektivna svijest o odgovornosti svakoga pojedinca u digitalnoj eri te posljedicama nedovoljno odgovornoga djelovanja. Završno riječima Pape Franje: „Prijeko je potrebno ujediniti snage u širem odgojnom savezu kako bi se formirale zrele osobe, sposobne nadvladati podjele i suprotnosti, te izgradilo tkivo odnosa za bratskije čovječanstvo. Za postizanje tih ciljeva potrebna je hrabrost. Hrabrost za stavljanje osobe u središte. Hrabrost za ulaganje najbolje energije. Hrabrost za formiranje osoba koje su spremne staviti se u službu zajednice.“ |
