| Popis: |
Cilj: Ishemijski ulkus predstavlja jedan od najčešćih tipova kroničnih rana. Cilj ovog preglednog rada je prikazati suvremene metode dijagnostike i liječenja ishemijskog ulkusa i kroničnih rana mješovite etiologije multidisciplinarnim pristupom, uz evaluaciju uloge vaskularnog kirurga u timu. Metode: Pregled recentne literature i smjernica za liječenje kroničnih rana i kritične ishemije ekstremiteta. Rezultati: Od neinvazivnih dijagnostičkih metoda najčešće koristimo pletizmografiju i pedobrahijalni indeks, dupleks-ultrazvuk te transkutanu oksimetriju. Niske vrijednosti pedobrahijalnog indeksa upućuju na potrebu za daljnjom angioradiološkom obradom i revaskularizacijom. Osim težine ishemije, za procjenu stupnja ugroženosti ekstremiteta, a time i za odluku o daljnjem liječenju bitna je i prisutnost i težina infekcije, kao i opsežnost trofičkih promjena. Danas je, zbog manje invazivnosti i boljih ranih rezultata, revaskularizacijska metoda izbora endovaskularna, kad god je moguća, osobito kod kratkih stenoza ili okluzija, dok angiokirurška revaskularizacija ostaje metoda izbora za izrazito duge, kalcificirane stenookluzivne promjene ili za one smještene u području pregiba, kao i kod težih aortoilijačnih stenookluzivnih promjena. Bolest je često multisegmentalno lokalizirana i ponekad se najbolje može riješiti hibridnim pristupom, gdje se jedan segment liječi kirurški, a drugi endovaskularno u hibridnoj sali. Ponekad ni sama revaskularizacija nije dovoljna, ili nije moguća. U tom slučaju, do izražaja dolazi multimodalni pristup, odnosno adjuvantna terapija, koja uključuje racionalnu primjenu modernih obloga i površinski aktivnih tvari, fizikalnih metoda liječenja, primjenu tehnika iz domene molekulske biologije i nadomjestaka kože, no neke od ovih terapija još nisu dovoljno dugo u uporabi da bi našle mjesto u smjernicama na temelju velike razine dokaza i njihova evaluacija je u tijeku. Kod bolesnika sa simptomatskom perifernom arterijskom okluzivnom bolešću, u medikamentoznom liječenju značajnu ulogu ima antiagregacijska terapija, u novije vrijeme često uz male doze novih oralnih antikoagulansa te antihipertenzivi i statini. Nezanemariva je i uloga nutritivne potpore u cijeljenju kroničnih rana, a modifikacija čimbenika rizika (pušenje, tjelesna neaktivnost) preduvjet je uspješnog liječenja. Zaključak: Iako revaskularizacija ima ključnu ulogu u liječenju arterijskih ulkusa, najčešće je, zbog mješovite etiologije ulkusa, različitih anatomskih mogućnosti za revaskularizaciju, stanja bolesnika i drugih okolnosti, problem arterijskih ulkusa potrebno liječiti multidisciplinarno, u timskom radu i prilagoditi terapiju individualnom bolesniku. |
