| Popis: |
Kada govorimo o hrvatskoj literaturi o kazalištu, možemo primijetiti da se ona primarno bavi poviješću kazališta, kazališnom teorijom i kritikom te kronikom. Iako je hrvatsko kazalište u prošlom stoljeću pokazivalo izrazito jezičnu usmjerenost i govorno izražavanje smatralo bitnim čimbenikom kazališnoga stvaranja, u suvremenoj se hrvatskoj literaturi pitanje jezika i govora u kazalištu pojavljuje rubno i rijetko. Jezična i osobito govorna (prozodijska) sredstva na sceni mogu se promatrati od izraza na razini obavijesti do izraza umjetničke vrijednosti. Prozodijska smo sredstva analizirali na dvadesetak suvremenih hrvatskih kazališnih predstava subjektivnom (slušna procjena stručnjaka) i objektivnom analizom (računalni program). Istraživanje pokazuje da se pod govornom jasnoćom podrazumijeva odgovarajuća glasnoća govora i intonacija rečenice, dobro logičko isticanje i dostatna artikulacija. Dobra se govorna scenska izražajnost, osim logičkim naglaskom i intonacijom rečenice, postiže i prozodijskim figurama koje se opisuju u odnosu na značaj dramske osobe i kontekst (radnju). Izraz umjetničke vrijednosti u prozodijskom smislu obuhvaća široku lepezu prozodijskih figura i njihovo značenje u govornim ostvarenjima na sceni. To se značenje, kao i njihov umjetnički doseg, mijenja s obzirom na odgovarajući ili neodgovarajući odabir prozodijskih figura. |
